Naslov izložbe Na izmaku svitanja stih je koji se ponavlja kroz prozno-poetsku poemu Bilježnica povratka u zavičaj Aiméa Césairea (2013. – 2008.), pjesnika i političara s karipskog otoka Martinika, bivše francuske kolonije koja je od 1946. prekomorski departman Francuske. Eksplozivna kritika francuskog kolonijalnog sustava, Bilježnica povratka u zavičaj je poema pobune i slavlja crnog identiteta objavljena 1939., čitana i slavljena u internacionalnim krugovima francuskih nadrealista i intelektualne ljevice, te smatrana himnom afričke dijaspore i središnjim tekstom literarnog, kulturnog i političkog pokreta Négritude koji je branio afričke kulturne vrijednosti obezvrijeđene kolonijalnim i postkolonijalnim sustavom.

Césaire je ključna figura među radikalnim karipskim intelektualcima čija je praksa oblikovana iskustvom ropstva, kolonijalizma i dekolonijalne borbe. Césaireovo značenje u međunarodnim antikolonijalnim pokretima učvrstio je njegov političko-poetski tekst Diskurs o kolonijalizmu, taj ‘gotovo pa manifest trećeg svijeta’ kako ga naziva Robin D. G. Kelley. Objavljen 1950. godine, nakon fašizma i nacizma koji su Europu ostavili u ruševinama, u trenutku kada se carstva počinju urušavati i sviće doba dekolonizacije, to je tekst koji pokazuje kako kolonijalizam utječe i uništava kolonizirane, ali i kolonizatore, te povlači izravnu vezu između logike kolonijalizma i uspona fašizma, pokazujući kako je fašizam bio toleriran i legitimiziran sve dok se primjenjivao na neeuropske narode. Ono što se tada činilo kao provokacija, danas postaje ključni uvid suvremenih borbi za oslobođenje i pravdu.

Kao naslov izložbe, stih Na izmaku svitanja sugestivan je za sadašnji trenutak upućujući na osjećaj završetka nečega što je već u prošlosti i više ne donosi nikakvo obećanje, ali i osjećaj početka nečega čiji je oblik još uvijek nejasan. Povijest antikolonijalne borbe, ključna za samorazumijevanje i politiku socijalističke Jugoslavije, danas je uglavnom zaboravljena i odbačena. Jedna epizoda iz te povijesti potaknula nas je na izložbu koja kreće od Césairea koji je počeo pisati Bilježnicu povratka u zavičaj u Šibeniku, gdje je proveo nekoliko dana ljeti 1935. na poziv lingvista Petra Guberine, kolege s kojim je studirao na Sorbonni. Obojica studenti iz dalekih provincija, obojica siromašni, sprijateljili su se i zadržali prijateljstvo do kraja života.

Postoji više verzija njihovog susreta, no ono što se pojavljuje kao njegova važnost nije neka konačna verzija ili interpretacija, već način istraživanja izgrađen oko anegdota i osobnih veza, životnih iskustava i susreta, improvizacije i političke solidarnosti, što je pristup od kojeg polazi i izložba Na izmaku svitanja. Smještena unutar Etnografskog muzeja, institucije utkane u kolonijalno naslijeđe, izložba Na izmaku svitanja nudi kritički pogled na pitanja pripadnosti, naslijeđa i kolektivnih identiteta, gradeći zamišljenu kartografiju veza i razmjena, povezanosti i presjecišta kroz vremena i prostore. Danas kada je veza između rasizma i fašizma očita na mnogim mjestima u svijetu, izložba Na izmaku svitanja udaljava se od pojma ‘jedinstvenih korijena’ prema višestrukim oblicima pripadnosti i potencijalnim solidarnostima. Kao intervencija u etnografski muzej, instituciju u kojoj se oblikuju, ali i osporavaju obrazovne i kulturne reprezentacije, izložba se bavi fluidnijim koncepcijama zajednica, identiteta i kolektiva te stavlja u fokus konstitutivnu dinamiku ‘kulture’ i temeljnih mitova koji je održavaju.

Majd Abdel Hamid

Pomorske granice, 2025.

Umjetnička praksa Majda Abdela Hamida zasniva se na pomnim, repetitivnim, performativnim gestama, uključujući vezenje i šivanje na tekstilnim podlogama, kao protuteža ubrzanoj digitalnoj produkciji slika i piksela. Radi u širokom rasponu medija, uključujući video, instalaciju, crtež i skulpturu, kroz koje istražuje teme nacionalnog identiteta i traume. Njegov novi ciklus radova pod naslovom Pomorske granice koristi konac i tkaninu kako bi prikazao razgraničenja u morskom prostoru; karta pomorskih granica u Sredozemnom moru iscrtava se apstraktnim linijama. Ovaj rad nastavak je serije Borderlines započete 2017. godine.

Majd Abdel Hamid (r. 1988., Damask) je palestinski vizualni umjetnik koji živi i radi na relaciji Bejrut – Pariz. Studirao je na Međunarodnoj umjetničkoj akademiji u Palestini (IAAP; 2007.–2009.) te diplomirao na Umjetničkoj akademiji Malmö u Švedskoj (2010.). Recentne samostalne izložbe uključuju 800 meters and a corridor, gb agency, Pariz; Muscle Memory, Centre for Contemporary Arts, Glasgow (2022.); i A Stitch in Time, Fondation d’entreprise Hermès, Bruxelles (2021.). Radovi su mu predstavljeni na brojnim grupnim izložbama, među kojima su Splendid Isolation, S.M.A.K., Gent (2022.); Répare, Reprise, Cité Internationale des Arts, Pariz (2021.); Heartbreak, Ruya Maps, Venecija; Touché! (gesture, movement, action), Beirut Art Center, Bejrut (2019.); u Krognoshusetu, Lund, Švedska (2016.); u Institutu Valencià d’Art Modern (IVAM), Valencia, Španjolska; te u Khalil Sakakini Cultural Centru, Palestina (2018.).

Nolan Oswald Dennis

s Ankom Belobrajdić, Robertom Gušom, Anom Karlović, Kristinom Matković, Ivanom Prodan i Sanjom Agnezom Sabo Majer

Ksenoliti, 2025.

Ksenoliti su kolektivno izrađene skulpture od zemlje, inspirirane istoimenom geološkom pojavom čiji naziv dolazi od grčkog izraza za „stranu stijenu”, a označava heterogene fragmente stijena koji se pojavljuju unutar stijena drugačijeg sastava. Ovaj rad koristi autohtone zemljane tehnike gradnje kako bi modelirao društveno-geološki odnos unutar konkretne zajednice ljudi, u konkretnim lokacijama i alternativnim vremenima i prostorima otuđenja i pripadanja.  Ksenoliti nastaju kolektivno, bez izravne intervencije umjetnika. Skupina volontera prati upute koje je umjetnik sastavio u suradnji s geološki definiranim mjestom i neregularnom zajednicom (skupinom ljudi koja se okuplja svjesna dominantnih odnosa moći na tom mjestu te ih kritički promišlja). Pravila ove suradnje određuje i po potrebi revidira privremena zajednica koja preuzima odgovornost za produkciju djela. U Zagrebu su u realizaciji djela sudjelovali zaposlenici i zaposlenice Etnografskog muzeja.

Nolan Oswald Dennis je umjetnik koji živi i radi u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. U svom radu istražuje materijalne i metafizičke uvjete dekolonizacije, propitujući povijest prostora i vremena kroz sustavno određene intervencije. Diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu Witwatersrand (Wits), a magistrirao umjetnost, kulturu i tehnologiju na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Imao je samostalne izložbe u institucijama kao što su Kunstinstituut Melly u Rotterdamu, Swiss Institute u New Yorku i Zeitz MOCAA u Cape Townu. Sudjelovao je i na brojnim skupnim izložbama, među ostalim na FRONT Triennialu (Cleveland), Lagoskom bijenalu, Liverpulskom bijenalu, u MACBA-u (Barcelona), Palais de Tokyo (Pariz), na Seoul Mediacity Biennalu, Šangajskom bijenalu i Young Congo Biennalu. Član je umjetničkih grupa NTU i Index Literacy Program, istraživački je suradnik na VIAD Research Centru na Sveučilištu u Johannesburgu te član Znanstvenog odbora Edouard Glissant Art Funda.

Sharon Hayes

Marširam u povorci slobode, ali dokle god te volim, nisam slobodna, 2007./2008.

Marširam u povorci slobode, ali dokle god te volim, nisam slobodna osmodijelna je izvedba održana između prosinca 2007. i siječnja 2008., tijekom koje je Hayes hodala od New Museum of Contemporary Art u New Yorku do lokacija javnih govora kao što su Union Square, Tompkins Square, Confucius Square u Kineskoj četvrti i Christopher Street Park. Izvori koje je koristila uključuju De profundis Oscara Wildea, pismo koje je iz zatvora uputio lordu Alfredu Douglasu, zatim novinske izvještaje iz New Yorka iz ranih dana Pokreta za oslobođenje homoseksualaca, kao i slogane s prosvjeda za queer prava od 1969. do 1993. „U ovom radu stajala sam na ulici s megafonom u New Yorku i obraćala se ljubavnim pismom neimenovanom ‘tebi’. Čini se kao da držim ‘javni govor’, ali obraćam se voljenoj osobi od koje sam razdvojena iz razloga koji ti tekstovi ne objašnjavaju do kraja. Dok govorim o ljubavi i želji, istodobno otvaram pitanje rata i načina na koji on prekida – ili ne prekida – našu svakodnevicu, naše aktivnosti, naše želje, našu ljubav. Za mene ovaj rad nastoji progovoriti o određenim sjecištima između ljubavi i politike, o kojima se ne govori toliko često.” Sharon Hayes

Sharon Hayes umjetnica je koja koristi video, izvedbu, zvuk i javnu skulpturu kako bi razotkrila isprepletenost povijesti, politike i govora. U svome radu problematizira gramatike – jezične, afektivne i zvučne – iz kojih se razvija politički otpor. Njezina je praksa u dijalogu i su-djelovanju s heterogenim poljem akcija, glasova i praksi koje se suprotstavljaju normativnim obrascima ponašanja, suučesničkim i nepravednim društvenim sporazumima te zadanim temporalnostima, otvarajući nove načine zajedničkog bivanja u svijetu.

Hayes je imala brojne samostalne izložbe, među ostalim u n.b.k. (Neue Berliner Kunstverein) u Berlinu, Njemačka (2022.), Moderna Museet u Stockholmu, Švedska (2019.), Andrea Rosen Gallery u New Yorku (2014.), Tanya Leighton Gallery u Berlinu (2013.), Whitney Museum of American Art u New Yorku (2012.) i Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía u Madridu (2012.). Njezini su radovi također bili izloženi na Whitney Biennialu (2024.), Venecijanskom bijenalu (2013.), u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku i Muzeju Solomon R. Guggenheim. Pročelnica je Odsjeka likovnih umjetnosti na Weitzman School of Design na Sveučilištu u Pennsylvaniji, gdje predaje od 2015. godine.

Belinda Kazeem-Kamiński

U spomen čovjeku koji je postao poznat kao Angelo Soliman, (Ante Mortem) I & (Post Mortem) II, 2015.

Ovaj dvodijelni fotografski rad bavi se muzejskim prikazom tijela Angela Solimana (? – 1790.), povijesne figure osamnaestostoljetnog Beča, u nekadašnjem Carskom i kraljevskom dvorskom muzeju i Prirodoslovnom muzeju. Čovjek koji je postao poznat kao Angelo Soliman otet je kao dijete s afričkog kontinenta, porobljen i naposljetku je služio knezu Lihtenštajna. Neposredno nakon njegove smrti – najvjerojatnije uslijed moždanog udara – tijelo mu je preparirano i zatim izloženo. U ovom radu Belinda Kazeem-Kaminski usredotočuje se na predmete atribuirane Solimanu – turban, piramidalne predmete, metalnog lava te crveno, plavo i bijelo perje – koji su služili njegovoj objektifikaciji za života (ante mortem) i nakon smrti (post mortem). Objektificirana osoba je odsutna, no alati njegove objektifikacije opstaju, postajući predmetom umjetničkog istraživanja. Ovakvim pristupom autorica osporava voajeristički poriv i rasističke predrasude koje su utkane u (zapadnjačke) muzejske (etnografske) reprezentacije. No ovaj diptih ne prikazuje samo vitrine sa Solimanovim navodnim rekvizitima: na obje fotografije pojavljuju se i dvije ruke, s bijelim rukavicama i crnim rukavima, koje drže vitrine, prizivajući figuru kustosa ili restauratora. Stvaranjem efekta „kadra unutar kadra” naglašava se muzejski aparat i njegova neumoljiva logika prikupljanja, čuvanja i izlaganja. Anne Faucheret i Belinda Kazeem-Kaminski

Belinda Kazeem-Kamiński (r. 1980.) živi i radi u Beču. Spisateljica je, umjetnica i istraživačica koja djeluje u medijima teksta, video-instalacije, fotografije i performansa. Utemeljen u crnačkoj feminističkoj teoriji i praksi, njezin istraživački pristup propituje složenosti života crnačke populacije u afričkoj dijaspori, s fokusom na njemačko govorno područje. Njezini projekti često polaze od arhivskih tragova i isprepliću različite prostore i temporalnosti, propitujući granice između dokumentarnog i spekulativnog. Njezina prva monografija pod nazivom H(a)untings / Heim-Suchungen objavljena je u izdanju Sternberg Pressa 2023. Trenutačno radi na dugoročnom istraživačkom projektu o temporalnostima afričke dijaspore, koji financira Austrijska akademija znanosti. Njezini su radovi izlagani na Art Encounters (2025.), Art X Lagos (2023.), Liverpool Biennialu (2023.), Les Rencontres d’Arles (2022.), Camera Austria, Graz (2022.) te u Kunsthalle Wien (2021.), kao i na međunarodnim filmskim festivalima u Rotterdamu i Vancouveru. Dobitnica je nagrada Otto Mauer (2023.), Art X Prize za afričku dijasporu (2022.) i Camera Austria (2021.).

Glorija Lizde

Neustrašiva mladost, 2024.

Fotografska serija Neustrašiva mladost temeljena je na istoimenoj, neobjavljenoj autobiografiji mojeg djeda Hasana (1928.–2011.) u kojoj se prisjeća, između ostalog, svojeg ratnog iskustva u Drugom svjetskom ratu. Njegovo odrastanje u muslimanskom selu na jugu Bosne i Hercegovine prekinuto je kada se, kao petnaestogodišnjak, pridružio ustaškoj vojsci u kojoj je služio od 1943., da bi 1945. prebjegao i postao dijelom Narodnooslobodilačke vojske.

Slijedeći djedove mape i opise te koristeći se njegovom knjigom kao kompasom, putujem 1800 km kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Sloveniju kako bih portretirala opisana mjesta ratnog puta, opterećena poviješću i obilježena traumatičnim događajima. Činom fotografiranja, ta mjesta za mene postaju osobni spomenici našeg odnosa, mjesto susreta  prošlosti i sadašnjosti. Povezujući pronađeni arhivski materijal s pejzažima, autoportretima te inscenacijama u kojima koristim objekte preostale nakon djedove smrti, ispreplićem osobnu i kolektivnu povijest te tako uspostavljam dijalog s djedovom prošlošću, koja je ujedno neizbježno moja vlastita prošlost.  Glorija Lizde

Glorija Lizde (r. 1991., živi u Splitu) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, nasljeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih izdvaja O21 OSTRALE Biennale, She Who Starts the Song (17th Gjon Mili International Exhibition of Photography and Moving Image), Familiar Fantoms (Residency Unlimited New York), Of This World – Envisioning Alternative Cartographies (Robert Capa Contemporary Photography Center), Being/Seeing (QUAD Gallery), Athens Photo (Benaki Museum), In-between (The Bridge and Tunnel Gallery – New York), Rasvijetljena soba – ženska fotografska praksa u Hrvatskoj, 57. Zagrebački salon. Dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. godinu. te dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnicu u Hrvatskoj.

Alban Muja

Vjerujem da me portret spasio, 2025., 10 min

Rad se temelji na duboko osobnoj priči o preživljavanju tijekom rata na Kosovu. Dvadeset i pet godina nakon otmice, moj otac, slikar Skënder Muja, prisjeća se mučnih mjeseci koje je, zajedno s mnogima, proživio nakon što su, bježeći iz Mitrovice, zarobljeni i zatočeni u prenamijenjenoj školskoj zgradi. Kroz njegovo pripovijedanje film pokazuje kako umjetnost može nadići puki izraz i postati spasonosni oslonac. Rad isprepliće njegova sjećanja s transformativnom ulogom slikarstva, promišljajući na koji način kreativnost može biti oblik otpora, ustrajnosti i preživljavanja u brutalnim okolnostima. Ovaj rad istodobno odaje počast bolnoj povijesti i potiče na razmišljanje o ustrajnoj moći umjetnosti da očuva dostojanstvo, glas i ljudskost kad je sve drugo oduzeto. Alban Muja

Alban Muja (r. 1980., Mitrovica; živi i radi u Berlinu i Prištini) suvremeni je kosovski umjetnik i filmski autor čiji je prvenstveno oblikovan društvenim, političkim i gospodarski procesima transformacije u širem balkanskom prostoru. Kroz multidisciplinarnu praksu istražuje povijest i sociopolitičke teme, često ih povezujući s vlastitom pozicijom na Kosovu danas. Godine 2019. predstavljao je Republiku Kosovo na 58. Venecijanskom bijenalu trokanalnom video-instalacijom Family Album. Njegovi su radovi predstavljeni na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima, među kojima su: 75. Berlinale (Forum Expanded); Art Encounters Biennial, Temišvar, Rumunjska; Sarajevo Film Festival; Manifesta 14, Priština; Ludwig Museum, Budimpešta; MAXXI Museum, Rim; 3. Bijenale industrijske umjetnosti, Istra; MOMus Experimental Center for the Arts, Solun; Kumu Art Museum, Tallinn; Guangdong Museum of Art; Muzej suvremene umjetnosti u Skopju; Forum Stadtpark, Graz; Zhejiang Art Museum, Hangzhou; MMSU Rijeka; Zachęta National Gallery of Art, Varšava; National Gallery of Kosovo; Staatliche Kunsthalle, Baden-Baden; 28. Grafični bienale Ljubljana; Nacionalna umjetnička galerija, Tirana; te Cetinjski bijenale.

Fette Sans

Proročanstva toliko istinita da su morala biti zakopana, 2025.

Ovi predmeti namijenjeni su nošenju u borbi – kao čin pobune protiv ukorijenjenog uvjerenja da ćemo prije dočekati kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Možda je optimizam neki oblik pobožnosti; možda je potrebna određena litanija da bi se praznovjerje pretvorilo u oružje, da bi postalo ornament. Svaki predmet je zrcalo za proricanje, jedinstvena konstelacija pronađenih predmeta, žezlo protiv suverenosti.

Svaki predmet ubija fašiste. Fette Sans

Fette Sans konceptualna je umjetnica koja živi i radi u Zagrebu, a čiji filmovi, performansi, tekstovi i instalacije propituju kako se stvarnost izvodi i posreduje slikama – osobito putem ekrana. Njezina interdisciplinarna praksa istražuje stanja bivanja i pripadanja, polazeći od iskustva osobe koja stari u neurodivergentnom, kvir tijelu, te inkorporira duracijske i ritualne ideje potpune komunikacije. Suradnja je ishodišna. Tijekom godina, Sans je razvila brojne akcije u suradnji s glumcima, glazbenicama i piscima – često izvan granica „profesionalnih polja” – te producirala tiskane materijale koje preferira dijeliti izravno, iz ruke u ruku, kako bi izbjegla hegemoniju stalne i potpune online prisutnosti.

Miloš Trakilović

Colorless Green Freedoms Sleep Furiously, 2023., 24:44 min

U filmu Colorless Green Freedoms Sleep Furiously zelena boja poetski isprepliće narative o slobodi, vidljivosti i sjećanju. Rad je zasnovan na razgovoru između Trakilovića i njegove majke o životima tijekom rata u Bosni i Hercegovini i njihovom dolasku u Nizozemsku kao izbjeglice. Njegova majka kroz razgovor evocira trenutak kada ju je komadić zelene trave u izbjegličkom centru – tako živ, bujan i intenzivan – nakratko oslobodio osjećaja da je još uvijek u ratnoj zoni. Film kreće u potragu da taj trenutak ponovno prizove i rekreira kroz različite digitalne vizualizacijske tehnike, razvijajući se poput poetske sekvence sna koja fluidno prelazi između simuliranih i stvarnih pejzaža. Sniman u Nizozemskoj i Bosni i Hercegovini, rad predstavlja poetično istraživanje uloge vidljivosti i istine u oblikovanju ratnih iskustava, sjećanja i suvremene vizualne kulture.

Miloš Trakilović živi i radi u Berlinu. Diplomirao je i magistrirao na Sveučilištu umjetnosti u Berlinu (UdK), na odsjeku za eksperimentalni film i novomedijsku umjetnost. Njegova praksa istražuje političke aspekte percepcije i bavi se pitanjima fragmentacije, sjećanja, gubitaka i nestajanja te načinom na koji vizualna kultura oblikuje značenje i moć u digitalnom dobu. Trakilović radi s filmom, videom i instalacijama, ali i uključuje i druge vremenski uvjetovane medije. Njegov rad prikazivan je u brojnim međunarodnim institucijama, uključujući Kunst Werke, Berlin (2025.); National Art Center, Tokio (2024.); Grazer Kunstverein, Graz (2023.); Trafó Gallery, Budimpešta (2023.); Stedelijk Museum, Amsterdam (2022.); Centre Pompidou, Pariz (2021.); Badischer Kunstverein, Karlsruhe (2021.); Ljubljansko bijenale grafičkih umjetnosti (2021.); Kunsthalle Wien, Beč (2020.); i Neuer Berliner Kunstverein, Berlin (2019.). Bio je rezident na Rijksakademie van Beeldende Kunsten u Amsterdamu od 2022. do 2024.

PROGRAM IZVEDBI

Za ovu izložbu Tea Kantoci kurirala je program izvedbi u kojem sudjeluju selma banich, Anna Javoran i Nika Pećarina.

Izvedbeni program odvija se kao dramaturgija u kojoj radovi poniru jedni u druge, stvarajući relacije izvan hijerarhije i logike muzejskog poretka, pri čemu zamišljanje sudbine kroz reinkarnaciju i deindividualizaciju u radu Nike Pećarine oslobađa vrijeme linearnosti i dijelom otvara ulaz u praksu selme banich, gdje se utjelovljuje identitet koji nastanjuje odsutne prostore i u duetu razvija objekte sjećanja i znanja, iz čijih fragmenata izvire izvedba Anne Javoran koja pali kolektivnu iskru politerotične imaginacije oslanjajući se na tragove prošlih i budućih mogućnosti, dok svaka izvedba kontekstualizira onu drugu uspostavljajući slojevitu koreografiju odnosa u kojoj fundus, identitet, sjećanje i imaginacija postaju otvorena polja upisa i transformacije, zaobilazeći konačnost i stabilnost te pretvarajući glas, tijelo, pokret i sliku u facilitatore stvaranja zajedničkog, pluralnog bivanja. Tea Kantoci

Tea Kantoci je kustosica i istraživačica koja djeluje u Zagrebu, na sjecištu izvedbe, eksperimentalnih formata i interdisciplinarnih umjetničkih praksi. Dio je kustosko-organizatorskog tima Antisezona, cjelogodišnjeg programa suvremenog plesa, novomedijskih i srodnih praksi u MSU Zagreb te festivala Improspekcije / PoslijeSvijet, koji istražuje utjelovljene budućnosti kroz izvedbene umjetnosti. Njezina se praksa temelji na dugotrajnim, procesno orijentiranim suradnjama i razvijanju infrastrukturne imaginacije. Aktivno sudjeluje u lokalnim inicijativama Klaonica, koja zagovara prenamjenu bivše gradske klaonice u autonomni prostor za umjetničku produkciju, te Arhiv odozdo, usmjeren na organizacijsku memoriju kao alat održivosti i brige u kulturnom radu. Su-voditeljica je Društva 11 lisica, feminističkog čitateljsko-gledateljskog kluba zajedno s dramaturginjom Ninom Gojić. Surađuje s MSU Zagreb, Muzejom susjedstva Trešnjevka, udrugama BLOK, Kurziv i Kulturtreger te umjetničkim organizacijama Kik Melone i Divert. Magistrirala je novinarstvo na FPZG-u, Teoriju i kulturu mode na TTF-u, Muzeologiju i upravljanje baštinom na FFZG-u, te završila Obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu.

selma banich

Jugopalestinka, 2025.

U izvedbi selme banich utjelovljuje se entitet Jugopalestinke, zamišljen kao glas i tijelo koje prebiva unutar osobnog, političkog i kolektivnog prostora. Susreti jedan na jedan grade se kao intimni rituali povjerenja, u kojima se kroz somatske prakse prizivaju i oblikuju objekti znanja, sjećanja i poriva. Ono što nastane u tim susretima, pušta se i povjerava fundusu Etnografskog muzeja, kao naslijeđe koje tek treba biti protumačeno. Rad se otvara kao proces arhiviranja kroz bivanje, dodir, dah i zajedničku imaginaciju, gdje sadašnjost postaje nešto što se ispisuje iznova, iznutra.

selma banich (1979., SFRJ) je umjetnica, aktivistkinja, organizatorica zajednice i praktičarka ekspresivne art terapije. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Stvara samostalno i u suradnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama, zajednicama i inicijativama na Balkanu, Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim, opernim i filmskim produkcijama kao koreografkinja i izvođačica. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište, Solidarityline Balkans, Za KRUH i Štrajk za Gazu. Dobitnica je nekoliko stipendija i priznanja, uključujući ArtsLink International Fellowships (New York, 2019.), Jackman Goldwasser International Visiting Artist Residency (Chicago, 2019.), Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, 2023.), MuseumsQuartier Artist-in-Residence Program (Beč, 2025.) i nagrade Nada Dimić s kolektivima Žene ženama (2020) i Sloga (2021).

Anna Javoran

Politpraxis – želja u izgovaranje, 2025.

Rad se razvija kao performativno predavanje vlastite prakse / praxis u trajanju, u kojem se gradi i izvodi ideja “politerotične imaginacije” (A. Javoran).  Naslanjajući se na nasljeđe jugoslavenskog Crnog vala kao društveno-političko-umjetničkog fenomena, Eros, igra i različite subjektivnosti postaju alati istraživanja kako su revolucionarni putevi, identitet i politička imaginacija bili oblikovani, upisani – i ograničeni – kroz sliku i osjetilnost tijela. Otvaraju se pitanja granica između emancipatornog i eksploatacijskog, želje i prisile. U tom smislu izvedba koristi čitanje, tijelo i zajedničku iskru kako bi izgradila prostor za izgovaranje i okušavanje novih erotsko-političkih narativa.

Anna Javoran mlada je koreografkinja, izvođačica i dramaturginja iz Novog Sada. U Zagrebu završava izvedbeni smjer suvremenog plesa Akademije dramske umjetnosti, te nakon njega diplomski studij dramaturgije izvedbe. Kao izvođačica ističe rad sa Sonjom Pregrad na izvedbama D O W L (2021.) i O (2023.), te rad na auto-bio-koreografiji jérôme bel u sklopu projekta STAGES (HNK Zagreb, 2023.). U pozicijama suradnice za scenski pokret i asistentice dramaturgije ostvaruje suradnje s redateljima_cama kao što su Oliver Frljić, Árpád Schilling, Dino Mustafić, Vedrana Klepica, Ivan Plazibat, Živa Bizovičar, a kao dramaturginja radi sa Mijom Štark (Da nam padne rosna kiša, 2022.), Dorom Pocedić i Lindom Tarnovski (co-lažiranje, 2024.). Povremeno surađuje s portalom Kulturpunkt. Kao autorica ostvaruje se u projektima stasis: to visit (u suradnji sa Arianom Prpić, 2020.), online kolaborativnom projektu Nađena koreografija (2020.), Tajni vrt (u suradnji s Irmom Unušić i Sabrinom Fraternali, 2022.), partituri za mobitel One Mississippi Two Mississippi (2024.), te izvedbi Strahovi malih razlika (u suradnji s Viktorijom Bubalo, 2022.) za koje dobija nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa.

Nika Pećarina

U naklonosti čuda ili nesreća, 2025.

Rad predlaže zamišljanje sudbine kroz prizmu izvedbene intervencije u arhivsku gradu Etnografskog muzeja. Polazi od preduvjeta da je sudbina strukturirana kolektivnim vremenskim procesom koji omogućuje intimni doticaj s postupkom deindividualizacije. Bavi se vremenom kao infrastrukturom unutar koje pristup materijalima zatečenim u muzejskom depou nudi uvid i otvara mogućnost reartikulacije minornih povijesnih iskustava te postavlja pitanje o pregovorima s predodređenim tijekom vremena.

Nika Pećarina magistrirao je nove medije u Zagrebu. Djeluje na križištu audio-vizualnih i izvedbenih umjetnosti gajeći praksu eksperimenta i improvizacije. Kritički pristupa zvuku i tekstu dok u svom radu primjenjuje interes za lirsko, analitičko i osjetilno. Pridaje pažnju područjima akustemologije, performansa i različitim granama umjetničkog istraživanja koji se nerijetko opredmećuje u formi keramike, filma, zvuka ili poezije. Posvećen je procesima znanja ciju spregu sačinjavaju materijalno, tjelesno i duhovno.

FILMSKI PROGRAM U SKLOPU IZLOŽBE

Naknadni životi: Nespokojni arhivi 

Kent Chan, Onyeka Igwe, Belinda Kazeem-Kamiński, Nii Kwate Owoo

filmski program u izboru Belinde Kazeem-Kamiński

Program Naknadni životi: Nespokojni arhivi predstavlja četiri filma koja lutaju po muzejima i arhivima, zadržavajući se uz predmete, slike i tragove koji nose teret kolonijalnih povijesti. Svaki je rad vođen porivom da traži ono što je bilo skriveno, izgubljeno ili odbačeno te da osluškuje ono što institucije žele utišati.

U filmu You Hide Me (1970.) koji je režirao Nii Kwate Owoo kamera obilazi podrume British Museuma, gdje afrički artefakti leže zapakirani i nevidljivi, a njihova prikrivenost evocira povijesne narative raseljavanja. Film No Archive Can Restore You (2020.) Onyeke Igwe prikazuje napušteni studio Nigerian Film Unit u Lagosu, gdje prašina, pokvareni satovi i zahrđale role filma prizivaju sjene filmova koji ostaju nevidljivi, ali čiji tragovi inzistiraju na tome da budu zapamćeni. Kent Chan u filmu Tell Tale (2023.) osluškuje šapate u muzejskom depou, gdje replike izmještenih predmeta, odlivene u boji oceana, dijele svoje priče o putovanjima preko mora i stoljeća. Unearthing. In Conversation (2017.) Belinde Kazeem-Kamiński uprizoruje jezoviti dijalog s etnografskim fotografijama, razotkrivajući nasilje inherentno činu gledanja, kao i opstojnost kolonijalnih modela reprezentacije.

Zajedno, ovi filmovi ne nude ni obnovu ni razrješenje, već tematiziraju odsutnost i odjeke prošlosti, prizivajući nekadašnje prisutnosti kao krhke, nespokojne i nedovršene. Podsjećaju nas da arhivi i muzeji nikada nisu neutralna spremišta, nego značenjem nabijeni prostori u kojima se prošlost i sadašnjost neprestano susreću i isprepliću, te nas potiču da razmotrimo stvari iz drugih perspektiva. Belinda Kazeem-Kamiński

Nii Kwate Owoo

You Hide Me, 1970., 17:18 min

Snimljen prije više od 50 godina, film You Hide Me prvi je put razotkrio dotad neviđena, vrijedna kulturna dobra naroda Ašanti, koja su Britanci ukrali nakon Trećeg anglo-ašantskog rata i invazije na Kumasi pod vodstvom feldmaršala Garneta Woseleyja 1870-ih, kao i druge umjetnine opljačkane od britanskih ekspedicijskih snaga. Godine 1970. ganski redatelj Nii Kwate Owoo uspio je nadmudriti upravu British Museuma i njihov sigurnosni sustav kako bi pristupio tajnim podzemnim trezorima muzeja i snimio vrijedne afričke artefakte pohranjene ondje. Jedan dan je bio dovoljan da se snimi ovaj kratki film koji otkriva razmjere krađe afričkih artefakata, naguranih u plastične vreće i drvene sanduke – i da se iznese jasan argument za restituciju.

Rođen i odrastao u Gani, Nii Kwate Owoo proizvodi i režira filmove od ranih 1970-ih. Nakon diplome na London Film School, osnovao je prvu nezavisnu afričku filmsku produkcijsku kuću u Ujedinjenom Kraljevstvu (Ifriqiyah Films), pod čijim je okriljem producirao i režirao svoj prvi film, You Hide Me – danas kanonski rad o kolonizaciji afričke umjetnosti u British Museumu. Bio je voditelj uredništva časopisa Écrans d’Afrique, koji objavljuje Panafrička federacija filmskih producenata (FEPACI). Aktivno sudjeluje u pokretu za panafričku kinematografiju te je 1988. koproducirao i režirao dugometražni dokumentarni film OUAGA – African Cinema Now, a 1991. i Ama: An African Voyage of Discovery s dr. Kweisijem Owusuom.

Ova verzija filma temelji se na izvornom 16-milimetarskom negativu te je rezultat suradnje između Arsenala – Institut für Film und Videokunst, British Film Institutea (BFI) i Nii Kwatea Owooa.

Onyeka Igwe

a so-called archive, 2020., 20:26 min

a so-called archive prikazuje nekadašnji kolonijalni arhiv, zamišljajući njegove „izgubljene” filmove i koristeći upečatljive zvučne pejzaže, zborske aranžmane i radijsku predstavu, sve u okvirima slika s rastjelovljene ture kroz cadavre exquis ove zgrade. Riječ je o arhivu koji i dalje čuva iskvarene slike koje ne možemo, nećemo ili odabiremo ne vidjeti.

Onyeka Igwe je umjetnica i istraživačica filma iz Londona. U svom radu bavi se pitanjem kako živimo zajedno – ne kako bi ponudila fiksni odgovor, već kako bi rastvorila različite slojeve uzajamnosti, suživota i višestrukosti. U njezinom bavljenju tom temom središnju ulogu imaju osjetilni, prostorni i antihegemonijski načini spoznavanja. Imala je samostalne i partnerske izložbe u muzejima i galerijama kao što su MoMA PS1, New York (2023.), High Line, New York (2022.), Mercer Union, Toronto (2021.), Jerwood Arts, London (2019.) i Trinity Square Video, London (2018.), a sudjelovala je i u projektu Nigeria Imaginary – nacionalnom paviljonu Nigerije na 60. Venecijanskom bijenalu (2024.).

Kent Chan

tell-tale (feathers), tell-tale (idols), tell-tale (fire), 2023.

4:56, 3:55, 4:08 min

Perje, idoli, vatra. Serija slika pretvorenih u video-radove koji ulaze u zbirke Nacionalnog muzeja u Liverpoolu (NML) te ukazuju na nekoć stečeno bogatstvo Liverpoola i njegovu povijest kao velikog lučkog grada. Predmeti iz dalekih tropskih krajeva koji su iskusili vrućinu – ili na kojima su njezini učinci trajno upisani – pohranjeni su u muzejskom depou. Umjetnine ili artefakti – održavani na životu ili ostaju zaboravljeni? Kakve bi razgovore ti predmeti vodili daleko od ljudskih ušiju?

Kent Chan je umjetnik, kustos i filmski autor koji živi i radi na relaciji Nizozemska – Singapur. U svojoj praksi bavi se našim susretima s umjetnošću, fikcijom i filmom, koji čine trijadu praksi poroznih formom, sadržajem i kontekstom. Posebno ga zanima tropska imaginacija, prošli i budući odnosi između vrućine i umjetnosti te osporavanja nasljeđa moderniteta kao epistemologije par excellence. Njegovi radovi poprimaju oblik pokretne slike, teksta, performansa i izložbi.

Belinda Kazeem-Kamiński

Unearthing. In Conversation, 2017., 12:32 min

U filmu Unearthing. In Conversation Belinda Kazeem-Kamiński hvata se u koštac s kolonijalnim arhivom kroz fotografije austrijsko-češkog misionara i etnografa Paula Schebeste, koje prikazuju ljude iz nekadašnjeg belgijskog Konga. Dok montira i propituje fotografije kako bi se oduprla voajerističkom kolonijalnom pogledu, obraća se i prikazanim subjektima i nama – publici – tražeći načine izražavanja koji izmiču nasilju reprezentacije. Rad propituje kako su povijest i gledanje oblikovani kolonijalnim nasljeđem, zamišljajući pritom budućnosti “progonjene” prošlim neuspjesima. Sjećanje postaje strategija za otvaranje drugih sadašnjosti i mogućnosti izvan traume koja nastaje u procesu proizvodnje Drugoga.

Producent izložbe: Petar Sarjanović

Zahvaljujemo Etnografskom muzeju i svim zaposlenicima na velikodušnom ustupanju prostora i vremena, te na pomoći pri realizaciji ove izložbe.

Podrška:

Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba
Hrvatski audiovizualni centar – HAVC
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Zaklada Kultura Nova

Sponzori:

Beton Lučko
Pinky-S