Diane di Prima je 1968. godine započela pisanje onoga što će kasnije postati njezina zbirka Revolutionary Letters. Književnica i aktivistkinja čitat će javno te pjesme kao pisma dijeleći ih okolo kao zaklamane pamflete na ulicama San Francisca te ih distribuirajući putem mreže ilegalnih novina širom Sjedinjenih Država. Njezina poruka bila je jasna: svaka prava revolucija mora početi s onim što nam je pri ruci. Kako priznaje u prvoj pjesmi Revolutionary Letter #1:

I have just realized that the stakes are myself
I have no other
ransom money, nothing to break or barter but my life
my spirit measured out, in bits, spread over
the roulette table…

Pjesnikinja nastavlja opisivati nastojanje da igra po pravilima sistema, „stepping always/ (we hope) between the lines.“ Premještanjem zagrada ova izložba predlaže novu interpretaciju di Primina zadnjeg stiha dok istražuje kako zajednička tuga može pružiti izvor nade, sredstvo stvaranja međunacionalnog kolektiva potrebnog za izgradnju nepristranijeg i pravednijeg društva.

Međutim, prvo moramo sahraniti staro. Permanent Trespass Sanje Grozdanić i Basyme Saad namjerava učiniti upravo to uz pomoć para profesionalnih narikača („putujućih govornica posmrtnih govora“ kako se same opisuju). Zamišljen kao spomen na američko stoljeće – koncept koji nije toliko povezan sa specifičnom geografijom koliko s ideologijom stvorenom na ekstrakciji i akumulaciji – film je postavljen u zamišljeni amalgam nekoliko vila u Belgiji iz razdoblja art nouveaua. Čuda arhitektonske baštine, ti zapanjujući interijeri financirani su pljačkanjem Konga, nasiljem koje je ponovo rođeno kao „organski“ orijentirano obilje. U filmu ti trofejni interijeri sad ugošćavaju prodaju nekretnina.

Posmrtni govor trebao bi donijeti kraj, ali ovdje ideja profesionalne tuge lišava žalovanje njegove intimnosti i jedinstvenosti. Umjesto toga, on „vraća smrt tržištu“ nudeći tek još jedan potrošački proizvod. Snimka je puna grešaka i poduplavanja dok vidljivi scenariji naglašavaju film kao probu za obred koji se može izvoditi stalno iznova, samo s drugim datumima i imenima. Dvije narikače povremeno prekida ono što umjetnice nazivaju „kino-pjesma“, glas bez tijela koji brzo izgovara ključne riječi koje su pomogle uspostaviti zapadnu hegemoniju – „Nakba“, „sjeverni Atlantik“, „preventivna obrana“ – fragmente fraza koje dočaravaju cijele povijesti nasilja i oduzimanja imovine.

Usred te „rasprodaje samog jezika“ umjetnice kližu od Palestine do „Bejruta Balkana“, pokazujući sličnosti između sukoba širom kontinenata. Kamera se zadržava na prikazu artefakata Međunarodnoga krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (odjeća sudaca, čekići, razne spomen-ploče itd.) u pantomimi onoga što možemo očekivati od „pravde“, dok umjetnice citiraju izreku koju je tadašnji predsjednik Barack Obama dodao na tepih u Ovalnom uredu: „Luk moralnog svemira je dug, ali se savija prema pravdi.“ Krivo pripisan Martinu Lutheru Kingu Jr., ovaj citat abolicionista Thomasa Parkera, kad se ogoli od svog konteksta, nudi prigodno mirenje s okolnostima u kojima se netko nalazi, zaobilaženje odgovornosti ukrašeno optimizmom da ćemo „na kraju“ biti spašeni. Nije ni čudo da se moramo riješiti riječi.

ICH BIN HIER, ICH BIN DA, 2025, Pary El-Qalqili i Marte Popivode nalazi načine komunikacije bez jezika. Film počinje tako što bez riječi predstavlja svoju glumačku postavu žena čiji izrazi sami za sebe puno govore. Sve su Palestinke koje žive u Berlinu, gdje su javna izražavanja solidarnosti s njihovom zemljom porijekla praktično kriminalizirana. Žene se postupno otvaraju i dijele svoja životna iskustva „između redova“, specifičnu bilokaciju na koju upućuje naslov (grubo prevedeno „Tu sam, tamo sam.“). Oči zasuze dok žene prepričavaju zločine u Gazi, napad na bolnicu Al Shifa ili nasilje kojem su one ili njihova djeca bili podvrgnuti dok su sudjelovali na prosvjedima u Berlinu. Obitelji se prepoznaju kao potencijalne slabe točke, točke pritiska koje policija iskorištava, ali ove žene ih pretvaraju u snagu opredmećujući da upravo zbog svoje djece one moraju biti snažne. Jedna se žena prisjeća ponosa koji je osjećala zbog jedne od svojih kćeri koja je privedena na prosvjedu, dok druga sanja o preseljenju u Palestinu sa svojom djecom, gdje ona sama nije nikad bila, tako da mogu mirno živjeti među stablima maslina.

Ta svjedočanstva osciliraju između očaja i nade. Nemajući ništa za razmjenu osim svojih života – da uzmemo citat iz druge pjesme di Prime – one smatraju izlazak na ulične prosvjede kao jedini čin kolektivne tuge koji im je dostupan. Prosvjedi im dozvoljavaju da stvaraju one vrste zajednica koje su im inače uskraćene. „Šutnja za mene nikad nije bila opcija,“ potvrđuje jedna žena. „Šutnja bi me ubila.“

Povezujući ta dva projekta, Nadamo se (između redaka): Čežnja zavjerenika naglašava sličnosti između bivše Jugoslavije i Bliskog istoka postavljajući zajednička iskustva nasilja i tuge kao početak novih solidarnosti i suradnji.

Kate Sutton

BIOGRAFIJE UMJETNICA

 Pary El-Qalqili živi u Berlinu gdje se bavi filmom, performansom i predaje. U svom radu istražuje iskustva bijega, egzila, nasilnih dinamika moći i otpora. Koristi kolonijalne slike, režime pogleda i hegemonijske vizualne politike kao početnu točku istraživanja procesa dehumanizacije i brisanja. U filmskom radu traži narativne forme koje dozvoljavaju pukotine, lomove i prekide. Trenutno radi na dugoročnom projektu „Unruly Archive“, koji istražuje palestinsku povijest u njemačkoj putem filma, performansa i arhiviranja. Od 2020. godine predaje feministički i kolonijalni film, teoriju i praksu na Universität der Künste Berlin, Barenboim Said Academy, Johannes Gutenberg-Universität Mainz, Hochschule für Bildende Künste Braunschweig i na samoorganiziranoj filmskoj školi filmArche. Suosnovala je Palestinski feministički arhiv u Berlinu 2024. godine. U 2026. godini razvija izložbu „How Do We Unlearn Obedience?“ zajedno s İz Öztat, koja će biti izložena u Galerie Nord u Berlinu.

 Marta Popivoda je filmašica, umjetnica i istraživačica. Njezin rad se primarno bavi napetostima između sjećanja, povijesti i ideologije, kao i odnosima između kolektivnih i individualnih tijela. Popivoda im prilazi iz feminističke i queer perspektive. U novijim radovima koristi dramaturgiju krajolika, feminističko pričanje priče te načela radikalne sporosti kako bi proizvela scene antifašističkog i ekofeminističkog sjećanja. Radovi su joj predstavljeni širom svijeta u kontekstima filmske i vizualnih umjetnosti kao što su Berlinale, Locarno, IFFR, NYFF, IDFA, MoMA New York, Tate Modern London, MAXXI Rome, Manifesta bijenale, Berlinsko bijenale itd., te su o njima pisali Guardian, Sight & Sound, Screen, Artforum, i e-flux. Dobila je brojne nagrade za svoje filmove i umjetnička djela, uključujući prestižnu Berlin Art Prize za vizualne umjetnosti na Akademie der Künste Berlin. Predaje film na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten i članica je Europske filmske akademije.

Basyma Saad je umjetnica i književnica rođena u Beirutu. Putem filma, performansa, skulpture te eseja i fikcije istražuje koncepte žalovanja, spontanosti i viška. S crnim humorom i naglaskom na oblike borbe njezin rad postavlja scene intersubjektne razmjene unutar njihovih povijesnih okvira. Basymini radovi predstavljeni su i prikazani u Museum of Modern Art (New York), The Poetry Project (New York), CPH:DOX (Kopenhagen), Triangle-Asterides (Marseille), Swiss Institute (Rim), Ludwig Forum (Aachen), Cabaret Voltaire (Zürich), Busan Biennale i Transmediale. Njezin najnoviji film Congress of Idling Persons (2021.) dobio je posebno priznanje u kategoriji New:Vision Award na CPH:DOX 2022. Trenutno radi na novom filmu naslovljenom Permanent Trespass, temeljenom na istoimenom kazališnom scenariju sa Sanjom Grozdanić. Objavljuje tekstove u n+1, The New Inquiry, Protean, Spike Art, Jadaliyya, FailedArchitecture, X-TRA i The Funambulist.

Izložba je otvorena do 06/06/2026.

Radno vrijeme izložbe:
uto– pet: 16 – 20 h
sub: 11 – 15 h

Izložba je dio WHW-ova programa Sjeti se slobode. Pokrenut 2025. godine, ovaj program naslov uzima iz govora kojim je 2014. godine književnica Ursula LeGuin potaknula društvo da ne zaboravi slobodu umjetnika — „realista šire realnosti“.

Izložbu su podržali:
Gradski ured za kulturu i civilno društvo
Zaklada Kultura nova
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske