Slatke šezdesete je dugotrajan eksperimentalni istraživački projekt koji istražuje skrivene teritorije revolucionarnog razdoblja 1960-ih, viđene iz suvremenih umjetničkih i teorijskih perspektiva. Kustoski i umjetnički fokus je na “postideološkim društvima” (u postsovjetskim, istočnoevropskim, bliskoistočnim, zapadnim, srednjeazijskim i sjevernoafričkim zemljama, a u drugoj fazi u Kini i Latinskoj Americi) i na komparativnoj analizi i kontekstualizaciji povijesnih razvojnih procesa u umjetnosti, kulturi i društvu 1960-ih i 70-ih, te na njihovim učincima na suvremene društveno-političke i kulturalne situacije.

Glavno težište je na još nerasvijetljenom globalnom kulturalnom pomaku u 1960-ima i njegovim kasnijim učincima u zemljama koje su izostavljene iz povijesnih istraživanja tog revolucionarnog razdoblja. Opća percepcija razdoblja 1960-ih još se povezuje sa zapadnom kulturom i s formalno fragmentiranim replikacijama tog procesa na “periferijama” i “rubovima”. Slatke šezdesete ističu, ponavljaju i iznova pripovijedaju još skrivene geografije i društva tog kulturalnog pomaka koji se u najnovije vrijeme ponovno otkriva kao glavni utjecaj na mlade umjetnike posvuda po svijetu.

Suprotno danas prihvaćenim velikim naracijama i povijesnim kanonima, Slatke šezdesete ne razmatraju procese 1960-ih kao erupciju vulkana i njegove sve slabije udarne valove i odjeke u ostalom svijetu nego kao određeno opće društveno-kulturno, političko i ekonomsko stanje koje se razvija u globalnom kontekstu i određuje razvoj paralelnih moderniteta, povezanih s razvojem raznih radikalnih društveno-političkih i kulturalnih procesa u svim dijelovima svijeta.

Radni jezik seminara je engleski, a letak je dostupan na linku.

Petak, 3/12/2010

PANEL 1
17-20 h
Socijalističko samoupravljanje

Branko Dimitrijević, Vesna Kesić, Matko Meštrović, Ozren Pupovac
Moderator: Dejan Kršić / WHW

Polazište panela je društveni, politički i kulturalni život u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u 1960-ima, iz perspektive socijalističkog samoupravljanja, u vrijeme kad je jugoslavenski model socijalističkog samoupravljanja ostvario znatan ekonomski razvoj i ljevica ga je poštovala kao alternativu i etatističkim i kapitalističkim društvima. I s društvenog i s ekonomskog gledišta, samoupravljanje u Jugoslaviji vidjelo se kao temelj za “odumiranje države” i prijelaznu fazu prema komunističkom društvu, prekidom i s planskom staljinističkom ekonomijom i  s liberalnim kapitalizmom. S jedne strane, tako su nastale razne hibridne forme ekonomskog organiziranja koje su omogućivale izravnu demokraciju na nižim razinama proizvodnje. S druge strane, istodobno uključenje elemenata planske ekonomije, što se manifestiralo partijskom kontrolom, i tržišne ekonomije (posebno kao posljedice liberalizacije jugoslavenskog tržišta nakon 1965.) stvorilo je dubok jaz između proklamiranih i ostvarenih ideala socijalizma. Iako će 1960-e godine kulminirati otporom “crvenoj buržoaziji”, novim tehnokratskim elitama koje su stekle zamah nakon ekonomskih reformi 1965., to je desetljeće jakog ekonomskog rasta, ozbiljno posvećeno gradnji samoupravljanja, a pitanja modernizma i modernizacije još nisu bila potisnuta nacionalnim političkim pokretima koji su obilježili ekonomsku stagnaciju 1970-ih. Panel raspravlja o odnosima između samoupravljanja i obrazovanja, o stvaranju jugoslavenskog konzumerizma, o neuništivim klišejima, o umjetnicima “disidentima”, o položaju žena u okviru proglašene jednakosti spolova, o proturječjima svojstvenim razumijevanju klasne borbe u jugoslavenskom samoupravljanju. Iako je panel usmjeren na Jugoslaviju, model jugoslavenskog samoupravljanja shvaća se kao studija slučaja koja čini pozadinu za širu raspravu o modelima samoorganizacije umjetnika i o politizaciji neoavangardnih pokreta. Razmatra se diskreditirano naslijeđe socijalističke alternative modernizmu, ne kao primjer nostalgije niti kao ‘orientation-training’ za zbunjene postkomunističke radnike u kulturi koji se moraju snalaziti u prostoru između uzajamno podržanih zahtjeva etnonacionalizma i neoliberalizma, nego kao pitanje što bi mogao biti njezin istinski alternativan i emancipacijski sadržaj.

Subota, 4/ 12/ 2010

11-12h
Javni intervju s Matkom Meštrovićem, vodi Sabina Sabolović / WHW

Glavna tema intervjua bit će pokret i niz izložaba i događaja Nove tendencije, održavanih u Zagrebu od 1961. do 1973.

PANEL 2
12-15h
Politizirane forme neoavangarde

Vardan Azatyan, Abdellah Karroum, Želimir Koščević
Moderatorica: Ivet Ćurlin / WHW

Panel razmatra razne institucijske i organizacijske okvire i modele u kojima su djelovali modernistički i neoavangardni pokreti te kako oni odjekuju u sadašnjosti. Raspravljat će o primjerima kao što su postavljanje avangardnih i neoavangardnih pokreta u odnosu prema nacionalnoj emancipaciji u Armeniji,  o reprezentacijama afričkoga kontinenta u procesu dezintegracije sustava modernizma i o domišljatim uvidima o njegovim vezama s kolonijalizmom, te o međunarodnom pokretu Nove tendencije, čiji su kompleksni odnosi prema idejama univerzalne emancipacije, potencijalu i značenju umjetničkog djelovanja i pojmu autonomije umjetnosti shvaćene u okviru samodovoljnosti, disciplinarnog zatvaranja, profesionalne podjele rada itd., generacijama utjecali na to kako se raspravlja o modernizmu i njegovim transformacijama u Jugoslaviji. Iako su Nove tendencije ključne za razumijevanje današnjeg institucijskog odnosa unutar umjetnosti, kao i za oblike suvremenog kulturalnog aktivizma i samoorganizacije, njihova važnost na lokalnoj razini tek se odnedavno institucionalizira, pri čemu se u debatama o centru i periferiji, o umjetničkoj slobodi i shvaćanjima kreativnosti često pogrešno razumiju njihove međunarodne i emancipacijske težnje. Prijedlog je da se dinamika, kao i povijesne i današnje ocjene modernističkih i neoavangardnih pokreta, sagledaju iz perspektive koja nadilazi gledište price o uspjehu “konceptualnih praksa” koja prevladava na Zapadu te da se umjesto toga razmotre njihova društvena angažiranost i  veze sa širim kulturalnim i društvenim pokretima. Što bi spoznaje o nasljeđu Novih tendencija mogle imati zajedničko s istraživanjima susreta hippe-pokreta i kasnih beatnika u Maroku 1960-ih, ili s razumijevanjem kulturalnih i političkih sila na djelu na sovjetskim periferijama krajem razdoblja popuštanja i početkom Brežnjevljeve vladavine, ili s perspektivom koja gleda šire od nacionalističkog i postkolonijalnog okvira i uobičajene odbojnosti prema socijalističkom projektu modernizacije.

PANEL 3
17-20h
Reorganiziranje urbanog prostora u kolektivnom modalitetu

Dafne Berc i Maroje Mrduljaš, Tony Chakar, Omar Nagati
Moderator: Georg Schöllhammer / tranzit.at

“Veliki metropolis gotovo ni u jednoj novoindustrijaliziranoj zemlji nije jedinstven, ujedinjen grad nego su to zapravo dva različita grada, fizički supostavljena, ali arhitektonski i društveno posebna. Ti dvojni gradovi obično su nasljeđe iz kolonijalne prošlosti.” (Janet Abu-Lughod, 1965.) U 1960-ima su se mnogi gradovi socijalističkog i dekolonijaliziranog svijeta morali suočiti s promjenom autorecepcije urbanosti i vladanja. Taj pomak uglavnom s kolonijalnog na postkolonijalno često je značio i nov opseg države, koja je počela predstavljati cijelo stanovništvo, a ne samo imperijalne interese. Glavnu ulogu u tom pomaku igrao je urbanizam. To je bilo simbolički izraženo ponudom reprezentacijskih struktura i subvencionirane stanogradnje, kao i infrastrukture koja bi zadovoljila te nove zahtjeve. Uz postojeće prostorne nejednakosti, glavni gradovi novih neovisnih država bili su suočeni s dodatnim simboličkim proturječjima u gradu. Arhitektura i urbanizam, bilo da su skromnih ili grandioznih razmjera, svjesno su bili mišljeni tako da izražavaju kulturalnu, kao i političku vlast. Promišljati vlastitu pučku kulturu, reprezentacijske prostore i načine označavanja nije bio samo dugoročan projekt nego je zbog suparničkih regionalnih, etničkih, jezičnih i drugih napetosti često bio i nastavak kolonijalnih obrazaca  koji su opstali u gradovima s niskim kapitalom, a brzom urbanizacijom. Prestižne zgrade u hibridno modernističkom stilu signalizirale bi nezavisnost zemlje, a stanogradnja koja je trebala nalikovati evropskim gradovima signalizirala bi njezinu ekonomsku snagu. A ipak, oblikovanje i higijeniziranje velikog internacionalnog grada nije bilo, a ne može ni biti jednostavno. Usprkos onome sto je službena ideologija često proklamirala, nov teritorijalni koncept često nije uspijevao proizvesti dovoljno sinergijske učinke kako bi pokrenuo samoodrživ razvoj. Prestižni projekti često su ostajali nametljive geste čija simbolička integracijska snaga nije bila dovoljna da trajno osigura legitimnost tog urbanizma. Nerješiva proturječnost između imaginarnog prostora dramatizacije moći i stvarnog prostora svakodnevnog života na sličan je način pridonijela produljenju društvene podjele. Slično tome, stanovnici su oblikovali kulturu neformalne ekonomije i ilegalnoga grada, ali nisu je oni odabrali. Ta dva trenda – nova odgovornost vlade u pitanjima arhitekture i urbanizma i neplanirano širenje neformalnoga grada – često su bili pokretačke snage razvoja arhitektonskih i urbanih krajolika u desetljećima nakon nezavisnosti. I jedan i drugi morali su artikulirati svoju vlastitu viziju oblika grada. Panel propituje još postojeću analizu tih razvojnih procesa putem dualnih kategorija tradicionalno/moderno, staro/novo i teži pokazati da društvene i prostorne podjele u gradu nisu bile ni približno tako jasne kao što se predstavljalo. Novo, postkolonijalno razrješenje ponudilo je mogućnosti za samoorganiziranje i kretanje između kultura i prostora, uz stvaranje novih identiteta, identificiranje s novim i stvaranje izvornih modaliteta.

Podrška:

Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba
Erste Foundation
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva
Šangajski bijenale
tranzit.at