Oni među nama koji žive “južno od zapada”, koji smo marginalizirani (geografski, ekonomski, rasno, kulturalno) u odnosu na ono što bi “zapadni” život trebao implicirati, postoji nevjerojatno iskušenje da uništimo što ne možemo imati: da spalimo, pokrademo, parodiramo, oskrnavimo, opljačkamo. To vrijedi i za novije povijesti umjetnosti – svjedočimo estetici prisvajanja, razlike, možda čak i “kritike” općenito s pozicije juga – a pokazalo se istinitim i za širi društveni i kulturalni gnjev potaknut divljaštvima globaliziranog neoliberalizma. No što se događa kad ne poimamo destrukciju kao krajnji cilj nego se odlučimo slijediti konstruktivniji nagon: želju da obnovimo ono što ne možemo spaliti? Kako bi se to moglo primijeniti na umjetnika i povjesničara umjetnosti u ovoj zori nakon duge noći kritike?

Anthony Gardner je ARC Research Fellow na programu povijesti umjetnosti na Sveučilištu Melbourne, Australija, a 2010-2011. bio je Research Forum / Andrew Mellon Foundation Postdoctoral Fellow na Courtauld Institute of Art u Londonu. Opširno piše o postkolonijalizmu, postsocijalizmu i kustoskim povijestima, a eseje je u novije vrijeme objavio u časopisima Third Text, Postcolonial Studies, The Australian and New Zealand Journal of Art i u knjigama Global Studies: Mapping Contemporary Art and Culture i The Cambridge Companion to Australian Art. Među knjigama na kojima trenutačno radi su: monografija Mega-Exhibitions: Biennales, Triennales and Documentas (s Charlesom Greenom), antologija Mapping South o kulturalnim odnosima između juga i juga, i Politically Unbecoming: Postsocialist Art’s Critiques of Democracy, studija o evropskoj instalacijskoj umjetnosti u odnosu prema postsocijalističkoj političkoj filozofiji. Živi i radi u Londonu i Melbourneu.

Podrška:
Alianz Kulturstiftung
Erste Foundation
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva