Izložba Znaci i šaputanja predstavlja primjere umjetničkih praksi koje promišljaju pojam granice i reflektiraju ekonomske i ideološke uzroke migracija i dominantne politike reprezentacije ‘migrantske i izbjegličke krize’. Kritički propitujući posljedice rastuće militarizacije granica izložba sučeljava tehnički jezik mapa, dijagrama i fotografskih prikaza s angažiranim korištenjem tjelesnih izraza, glasa i pjesme. Od zatvaranja evropskih granica i balkanske migrantske rute koja je uključivala i Hrvatsku, a osobito nakon terorističkih napada u Parizu u studenom 2015. godine, svjedočimo ekstremnoj militarizaciji granica koja bedeme „tvrđave Evrope” opasavaju sve strožim i nasilnijim režimima koji uključuju i „eksternalizaciju granica” kojom se kontrola evropskih granica regulira izvan Evrope, unutar teritorija koji su izvorišta i tranziti migracija, u Aziji, Bliskom Istoku i Africi.

Problematikom eksternalizacije granica bavi se projekt i istoimena izložba Thomasa Keenana i Sohraba Mohebbija Na mapi je jasno (REDCAT, Los Angeles, 2017.) koji propituje ulogu mapa i kartografije u kretanjima velikog broja ljudi iz zona sukoba na Bliskom Istoku i u Africi prema Evropi. Naslov istraživanja preuzet je s detalja jedne mape koja ocrtava granicu između Mađarske i Srbije, a koju su izradili i razmjenjivali migranti na društvenim mrežama nastojeći realizirati svoje temeljno pravo na migracije. Odabir mapa predstavlja dva različita oblika kartografiranja migrantskih ruta: prva skupina obuhvaća mape, slike i dijagrame koje nastaju tijekom putovanja, te koje njihovi korisnici razmjenjuju i komentiraju, dok drugu skupinu čine mape koje su oruđa provedbe opresivnih režima kontrole kretanja ljudi i vozila. Serija Aura: F37 (2015.) Davora Konjikušića svjedoči o nasilnim režimima koji ograničavaju i kontroliraju kretanja ljudi. Realizirana pomoću policijskih termovizijskih kamera koje se koriste za noćni nadzor vanjskih granica Evropske unije, Aura: F37 upućuje na ulogu tehnologije u procesima militarizacije granica. Seriju fotografija s motivima kretanja ljudi u krajoliku koje bilježe migrantske prelaske šengenske granice, umjetnik je upotpunio audio zapisom razgovora migranata za vrijeme prelaska granice. Prema riječima autora, „dok je prognanik i izbjeglica u širem biopolitičkom kontekstu za policijski aparat samo tijelo, homo sacer, kroz spajanje fotografije i zvuka ovim se prikazima daje jasan društveni identitet, u vremenu straha od ‘drugih’, terorističkih prijetinji i permanentnog izvanrednog stanja unutar kojeg se supranacionalna kontrola povjerava strojevima koji svoju funkciju ostvaruju kroz pogled”.

Radovi Daniele Ortiz istražuju pojmove rase, klase, nacionalne i rodne pripadnosti i politike građanskih prava te analiziraju društveno ponašanje kao strukture koje se temelje na uključivanju i isključivanju. Posljednjih godina mnogi njezini projekti iniciraju suradnju sa migrantima i tražiteljima azila i bave se posljedicama migracija s kojima se autorica i suočava dolaskom iz Perua u Španjolsku. Slikovnica ABC rasističke Evrope se služi kolažem, slikom i tekstom baveći se riječima koje se odnose na evropski sustav kontrole migracija i kolonijalni rasizam. Različiti termini opisani su iz anti-kolonijalne i anti-rasističke perspektive i kritički se odnose prema evropocentrizmu. Na primjer, slovo P označava „papir”, što se odnosi na „pravokutni komad bijelog materijala na kojem se piše ili tiska”, kao i na „dokument koji migrantima u Evropi omogućava da u određenom razdoblju ne budu prisilno deportirani”.

Zbor Domaćigosti — koji je na inicijativu Centra za mirovne studije nastao u jesen 2016. godine — okuplja strance i domaće koji druženjem, pjevanjem i interkulturnom razmjenom žele ostvariti bolju integraciju izbjeglica i ostalih stranaca u hrvatsko društvo te osnažiti borbu protiv predrasuda. Repertoar zbora obuhvaća pjesme iz raznih dijelova svijeta kojima se zbor predstavlja u svojim neformalnim izvedbama i uličnim nastupima, posredno se odupirući ksenofobiji i potičući otvorenost.

Video Erkana Özgena Zemlja čudesa (2016.) bavi se nemogućnošću opisa iskustva traume. Zemlja čudesa upoznaje nas s trinaestogodišnjim dječakom Muhamedom koji je pobjegao iz Kobanija. Kobani je smješten u jugozapadnom Kurdistanu (sjevernoj Siriji), regiji koja se danas zove Rožava, i koja je ušla u svjetske medije zbog 107 dana otpora nadmoćnim snagama ISIS-a, koji su počeli u rujnu 2014. Budući da je gluhonijem, da bi artikulirao svoje traumatično iskustvo, Muhamed se koristi samo tijelom. Premda bi mnogi mogli sumnjati u autentičnost priče koju Muhamed tako dojmljivo prenosi, nemogućnost da je ispriča na uobičajeni način ukazuje na način na koji tuđa iskustva mogu postati lokacije nesigurnosti, projekcija, nerazumijevanja i strahova. Video pokazuje nemogućnost reprezentacije rata i sukoba, traume i boli, te kako je nužno da gledatelj konstruira, imaginira i vizualizira takva strana iskustva iz vlastite subjektivne pozicije. U tom smislu naslov rada ukazuje na mjesto imaginacije, važnost reprezentacije imaginacije i onoga što je neopisivo.

U trenutku kada je obrana granica, a ne očuvanje ljudskih života u pozadini različitih tenzija oko kojih se grupiraju problemi migracija, pitanje solidarnosti izdvaja se kao ključno. Kako se solidarnost u mnogim evropskim zemljama danas pokušava osporiti, primjerice, kriminalizacijom bazične ljudske pomoći evropskih građana migrantima, pitanje kako će se valovi solidarnosti razvijati ovisi i o ishodu široke javne rasprave o spremnosti, potrebi i sposobnosti Evrope da se bavi migrantima koji bježe od rata i siromaštva. To nije samo pitanje brojeva, koliko migranata pustiti unutar zemalja Evrope, već imaju li evropske države suverenitet koji bi omogućio sistemske pomake u svrhu sprječavanja pravih uzroka migracija, a tiču se sukoba oko resursa, klasnih nejednakosti i opresije.

Izložba je dio dvogodišnjeg suradničkog projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji je u sklopu EU programa Kreativna Evropa inicirao kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Tensta Konsthall iz Stockholma, Centrom za mirovne studije iz Zagreba i European Institute for Progressive Cultural Policies/ EIPCP iz Beča.

Program podržavaju:
Foundation for Arts Initiatives
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Program Evropske Unije Kreativna Evropa
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Zaklada Kultura nova