Izložbeno-diskurzivnim programom Nova 2.0 WHW obilježava 20 godina programskog vodstva Galerije Nova. Uz seriju razgovora Meandriranja o nezavisnim prostorima i inicijativama koju moderira Bojan Krištofić, program Nova 2.0 uključuje izložbe Viva La Transicion! i What art can do? Nothing, something, everything. Ova dva međusobno povezana poglavlja dio su izložbene cjeline koja se odabirom umjetnika/ica i društveno relevantnih tema pozicionira prema ključnim prethodnim programima Galerije te, u odnosu na recentno usmjerenje programa, na pitanja umjetničkih ekologija i edukacije.

Izložba Viva La Transicion! uključuje radove Sanje Iveković, Fokus grupe, Rajkamal Kahlon, Davida Maljkovića i Bojana Stojčića. Naslovljena prema radu Bojana Stojčića Viva La Transicion! izložba razmatra eroziju društvenih vrijednosti kao izravne učinke ekonomske i političke tranzicije. Polazeći od lokalnog konteksta izložba je fokusirana na pitanja individualnih i kolektivnih identiteta koji se razmatraju kroz prizmu gubitaka. To se odnosi na nestanak i smanjenje zajedničkih resursa, dostupnost javnog prostora, deindustrijalizaciju, gubitak radnih i reproduktivnih prava te društvenih vrijednosti koje se temelje na solidarnosti.

Većina radova ove izložbe bavi se postjugoslavenskim kontekstom u kojem je ekonomska i ideološka tranzicija bila prožeta ratom 1990-ih. Iz te perspektive sam proces ekonomske tranzicije, koji je često predstavljen kao trijumf kapitala, denuncira se kao intrinzično nasilan povijesni proces. Stoga, ova izložba nužno dotiče i problem historijskog revizionizma karakterističnog ne samo za post-jugoslavenski kontekst već i za širi postkomunistički kontekst. Niz umjetničkih radova Sanje Iveković, poput Lost & Found, (2003-2004.) i Nada Dimić File (2000.-), bavili su se nuspojavama tranzicije i njezinog utjecaja na društveni i urbani kontekst. Njezin rad PONOS (PRIDE) koji izlažemo u Galeriji Nova replika je neonskog natpisa nekadašnje trgovine tekstila Ponos u Zagrebu koju je u tranzicijskim devedesetima zamijenio međunarodni brend Terranova.

Predstavljen na WHW izložbi Ponavljanje: ponos i predrasude u Galeriji Nova 2004. PONOS je dio umjetničinog projekta Second Hand Utopia Shop koji bilježi proces privatizacije i globalizacije poduzeća i trgovima iz razdoblja socijalizma. Tada se i njihovi nazivi koji su simbolizirali društvene vrijednosti – PONOS, NAPREDAK, SOLIDARNOST, SLOBODA, BRATSTVO, ZNANJE – mijenjaju nazivima multinacionalnih tvrtki kao što su: TERRA NOVA, BENETTON, GAS, CORE, itd. Serijama dijapozitiva snimljenih u Zagrebu koji bilježe stanje „prije i poslije“ Iveković izravno propituje pozadinu problema povezanih s ekonomskom i političkom tranzicijom, poput deindustrijalizacije, erozije rada i radničkih prava primjenjivu i na druge postsocijalističke zemlje.

Video Davida Maljkovića These Days (2005.) jedna je od prvih produkcija kolektiva WHW nastala za izložbu u Galeriji Nova These Days 2006. na kojoj je uz Davida Maljkovića izlagala i Yael Bartana. Sniman na nekadašnjem talijanskom paviljonu unutar Zagrebačkog velesajma, jednom od simbola ekonomskog razvoja Jugoslavije važnog i za Pokret nesvrstanih, These Days na duhovit, a istovremeno i potresan način, portretira generaciju tada mladih ljudi -umjetnika i umjetnica, arhitekata i kulturnih radnika – umornu od beskonačnog čekanja na bolju budućnost. U trenutku snimanja filma (2005.) to očekivanje bolje budućnosti izraženo je kroz priželjkivani ulazak Hrvatske u EU. Protagonisti su snimani u automobilima koji se ne pokreću, njihova lica se doimaju umornima i bezvoljnima od čekanja, a dijalozi koje vode baziraju se na fragmentima iz priručnika za učenje engleskog jezika Easy English. Zaglavljenost, umor,
lažni polet i manjak optimizma, stajanje na mjestu – komentar su na budućnost koja nikada nije došla. Atmosferom besperspektivnosti These Days korespondira i sa sadašnjim trenutkom.

Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You … (2018.) Rajkamal Kahlon sastoji se od crteža iz 2018., izvorno izloženih u Centru za tranzicijsku pravdu SENSE u Puli koji dokumentira rad haškog Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Izložba je održana u okviru 2. Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu koje je kurirao kustoski kolektiv WHW. Rajkamal Kahlon intervenirala je u izvorne ilustracije umjetnika Vladimira Kirina (1894.–1963.) otisnute u seriji publikacija Narodne nošnje Jugoslavije iz 1960. godine, koje prikazuju jugoslavenske etničke skupine odjevene u narodne nošnje. Referirajući se na etničke konflikte i rat na području Jugoslavije tijekom 1990-ih, Kahlon dekonstruira romantizirane prikaze naroda i narodnosti Jugoslavije koristeći se objektima i simbolima koji predstavljaju zločine i nasilje počinjeno tijekom rata u Jugoslaviji. U izvorne slikovne kompozicije uklopljeni su prizori masovnih grobnica, anatomski crteži, vojne odore i prikazi oružja. Kahlon miješa različite stilove i tehnike slikanja te antropološke i ratne ikonografske motive u pokušaju da proizvede neočekivana značenja i nove načine procesuiranja traumatičnih društvenih i političkih povijesti. (Za više informacija o ovom projektu, slijedite poveznicu) Ovaj rad nedavno je uvršten u veliku samostalnu izložbu umjetnice u Kuntshalle Wien u Beču čiji program vode članice WHW kolektiva Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović.

Hope Hotel Phantom (2023.) je video instalacija Bojana Stojčića, jednog od umjetnika četvrte generacije WHW Akademije. Snimljen u SAD-u za vrijeme trajanja WHW Akademije, video Hope Hotel Phantom problematizira Daytonski mirovni sporazum dogovoren u zračnoj bazi Wright-Patterson u blizini Daytona, Ohio 1995. godine, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum simultano je zarobio zemlju u nepromjenjivo kvazidemokratsko stanje u kojem se njeni građani prepoznaju isključivo kroz tri različite etničke kategorije, i pretvorio sve ostale u „ostale“ – građane bez prava političkog sudjelovanja ili priznanja. Početkom srpnja 2022. godine 27 godina nakon tog događaja, Bojan Stojčić rezervirao je sobu u hotelu Hope, istom onom u kojem su odsjeli i tadašnji pregovarači. Spavajući, šetajući, jedući u istim sobama i hodnicima kao ljudi koji su oblikovali budućnost njegove zemlje, umjetnik dokumentira odjeke ovog povijesnog događaja – „sna koji se pretvorio u noćnu moru“.

Mapa revizionističkih spomenika istraživački je projekt istraživača i filozofa Gala Kirna i Fokus Grupe koji mapira revizionističke spomenike diljem Europe. Pokrenut kao odgovor na javni poziv za podizanje Spomen obilježja žrtvama totalitarizma u Bruxellesu kojim se izjednačavaju komunizam i fašizam u “središtu Europe”, ovaj projekt je proces prikupljanja i mapiranja podataka o revizionističkim spomenicima čiji broj raste. Projekt je apelativnog karaktera usmjeren na izgradnju zajednice progresivnih istraživača, aktivista i umjetnika okupljenih s ciljem kolektivne nadogradnje ovog mapiranja te formuliranja kritike povijesnog revizionizma. Autori su kontaktirali brojne pojedince, organizacije i institucije iz različitih europskih zemalja kako bi izgradili repozitorij studija slučaja koji klasificira revizionističke strategije korištene u tim spomenicima. Izbor do sad mapiranih spomenika klasificiran je kao “otvorena rehabilitacija fašizma i kolaboracionizma”. Mapa je izvorno producirana za izložbu Susjedi u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, te je pokazana i 2019. na 54. Zagrebačkom salonu. Tada je Fokus grupa izlagala rad Invisible Matter, a Mapu revizionističkih spomenika su prelijepili preko tog rada kao reakciju na revizionistički poziv za podizanje spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata koji je tada uputio HDLU, organizator Zagrebačkog salona.

Određujući tranziciju ne kao progres, već primarno kao regresiju, filozof Boris Buden procese tranzicije u svojoj knjizi Zone prelaska (2012.) uspoređuje s poznatim filmom Andreja Tarkovskog Stalker. Buden definira tranziciju kao iskustvo boravka u zoni koje „ne dobija svoj pravi smisao euforičnim ulaskom u zonu nego tek otrežnjujućim povratkom iz nje“, postavljajući pitanje što smo iz tog iskustva naučili?

Drugo izložbeno poglavlje What art can do? Nothing, something, everything nastoji na to pitanje odgovoriti iz perspektive angažiranih kolektivnih i individualnih umjetničkih praksi kroz koje se prepleću edukativni, aktivistički i suradnički modeli rada kojima se stvaraju zajednice i propituju alternative postojećem statusu quo.

Izložba se otvara 20. lipnja 2023., a u njoj sudjeluju Chto Delat, Gülsün Karamustafa, Sanja Iveković, Božena Končić Badurina, Dan Perjovschi i WHW Akademija: sudionici, kustosice, koordinatorice WHW Akademije i posjetitelji Galerije Nova u Zagrebu 26. listopada 2022.

Izložba i razgovori dio su projekta Nova 2.0 u sklopu Podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje Zaklade Kultura Nova, diskurzivnog programa Galerije Nova Povijest umjetnosti i društva: prostori samoorganizacije i izložbenog programa Galerije Nova. Video Bojana Stojčića i grupe Chto delat dio su WHW programa projekcija i razgovora Umjetničke ekologije, strategije otpora i odrasta.

Program podržavaju:
Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba Hrvatski audiovizualni centar-HAVC
Ministarstvo kulture i medija RH
Zaklada Kultura nova

Radno vrijeme galerije:
utorak– petak: 12–20 sati
subota: 11–14 sati