Izložba Tvoja zemlja ne postoji naslovljena ja prema istoimenom radu Libie Castro i Ólafura Ólafssona, kampanji od 2003. godine realiziranoj u različitim formatima, na mnogim jezicima i u raznim gradovima. Izložba okuplja umjetnike čiji radovi rezoniraju sa širokim asocijativnim poljem emocionalnih, društvenih i historijskih sadržaja na koje višeslojna i višeznačna tvrdnja Tvoja zemlja ne postoji može upućivati. Dio je serije istoimenih izložbi koje se tijekom godine održavaju u Art radionici Lazareti (Dubrovnik), Multimedijalnom kulturnom centru (Split) te Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka).

Tvoja zemlja ne postoji može se shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa. Ili vaša zemlja ne postoji kao država, jer je pod nekim vidom okupacije, ili više ne postoji, ili postoji u nekom novom političkom uređenju koje je čini neprepoznatljivom. Ili se ne želimo identificirati – proglasiti svojom – bilo koju zemlju koja pripadnost određuje pravom građanstva, kojem je u temelju neki oblik isključenja. Ili nelagodu, možda, stvara i to što se građanska prava dodjeljuju selektivno s obzirom na stupanj pripadnosti državi, gdje tek posjedovanje putovnice načelno otvara mogućnost svih građanskih prava. Što dakako, nije nikakva garancija za njihovo poštivanje, pa je i stanje građanskih i ljudskih prava, kao i političke tendencije, ekonomske politike, ideološka zastranjenja, ili milijun drugih mogućnosti, jedan od mogućih razloga koji vas mogu ponukati da zaniječete da postoji zemlja koju nazivate svojom. Izjava Tvoja zemlja ne postoji tako može značiti da se odričemo svoje zemlje, a budući da je kroz izložbu postavljena u javni prostor, izjavljuje se ovdje i sada, ali postoji i na drugim jezicima i na drugim mjestima, i u svakom kontekstu poprima različite tonove.

Istina te izjave počiva na očitoj neistini, jer države postoje i određuju što smatramo zemljom ili državom, a razlike u značenju između riječi ‘zemlja’ i ‘država’ u svakodnevnoj upotrebi označavaju više stupanj emocionalnog angažmana koji se dodjeljuje zemlji kao oznaci pejzaža, ljudi, jezika itd., ili državi kao obliku njihove organizacije. Nije, dakle, istina da zemlja ne postoji, očito postoji, čak i za one koji pripadaju nepostojećoj zemlji izbjeglica – zemlji koja bi, prema podacima UNHCR-a, s jednom izbjeglom ili prognanom osobom na 122 stanovnika, po broju stanovnika danas bila 24. zemlja na svijetu (1), postoji neka zemlja, ona koju su napustili ili ona u kojoj se teže skrasiti. No istina je ipak – njihova zemlja ne postoji.

Tvoja zemlja ne postoji postavlja pitanje kome se obraća, tko su osobe i zajednice koju adresira, i kroz taj proces zamišlja i stvara imaginarnu transnacionalnu zajednicu ili privremeni kolektiv koji se ne određuje granicama niti pripadnošću naciji. U tom smislu Tvoja zemlja ne postoji je poziv i izražavanje želje, imaginiranje potencijalnosti zajednice okupljene oko ideje zemlje kakvu želimo, a koja (još) ne postoji. Istodobno, kontra-intuitivni i višeznačni karakter te tvrdnje kao umjetničke kampanje Libie Castro i Ólafura Ólafssona, i kao naslov izložbe, sam sebe shvaća s dozom humora i ne smrtno ozbiljno u smislu direktne intervencije u društvenu realnost, što pak ne znači da unaprijed isključuje, ili da ne priželjkuje i potiče, takvu vrstu nus-pojava.

Libia Castro i Ólafur Ólafsson projekt Tvoja zemlja ne postoji počeli su kao javnu kampanju u Istanbulu 2003., u godini koju su od početka obilježili globalni antiratni protesti protiv invazije na Irak od strane SAD-a i njezinih saveznika. Od tada projekt prenosi poruku “Tvoja zemlja ne postoji” na različitim jezicima, poruku koja se odnosi na različita mjesta, kontekste, trenutke i povijesti. Kampanju čine novinski oglasi, naslovnice časopisa, billboardi, plakati, radijska i televizijska priopćenja, poštanske marke, majice, pića u limenkama, akcije, glazbeni performansi, neonski grafiti, video radovi, crteži na zidovima… U sklopu grupne izložbe Tvoja zemlja ne postoji projekt pokreće kampanju koja se oslanja na suptilne višesnačnosti što proizlaze iz te tvrdnje, kako bi se ukazalo na nezadovoljstva ali i na konstruktivnu utopijsku imaginaciju u aktualnom jačanju okova ideološke discipline i utišavanju kritičnih glasova u hrvatskom i europskom kontekstu.

Instalacija Danas i jučer (2012.) argentinske grupe Etcétera skicira metode proizvodnje fašističkog diskursa u Čileu u vrijeme vojnog režima Augusta Pinocheta koristeći pritom fotografske materijale iz knjige “Čile jučer i danas” objavljene 1975. u izdanju Editor Nacional Gabriela Mistral, izdavačke kuće koju je financirala država. Serija fotografija organizirana je prema binarnoj opoziciji “jučer” i “danas” i pokazuje ista mjesta u Čileu u vrijeme socijalističke vlade Salvadora Allendea i u vrijeme Pinochetovog režima. Prizori koji se odnose na “jučer” naglašavaju nered, kaos, ekonomsku krizu, oskudicu hrane i “utjecaj stranog komunizma” dok prizori od “danas” prikazuju uređen život, disciplinarne studente, građane koji marljivo rade, mirne ulice, obilje i bogatstvo. Binarna podjela konstruira stereotipan prikaz koji upućuje na antagonizme između komunizma (nasilan, kaotičan, jučerašnji…) i kapitalizma (miran, uredan, današnji…). Koristeći se ovim primjerom, instalacija se bavi promišljanjem matrice prema po kojoj se suvremeni fašistoidni diskursi stvaraju i šire medijskim manipuliranjem i diskursom bogatstva, reda i sigurnosti. Greda koja balansira Vlatke Horvat sastoji se od dugačke drvene grede na kojoj su raspoređeni nađeni okrugli predmeti. Referirajući na gredu koja se koristi u gimnastici i kao materijal u gradnji, Greda koja balansira stvara situaciju suočavanja s predmetima čije je prostorno stanje neizvjesno, između stabilnosti i potencijalnog kolapsa. Drvena greda na kojoj predmeti stoje i sama krhko balansira na naslonima dvaju rasparenih stolaca izvodeći tako neku vrstu dvostrukog čina balansiranja: ona je predmet koji balansira (na vrhu, mogli bismo reći, neadekvatnih podupirača) ali i podloga na kojoj balansiraju drugi objekti. Izgrađen postupcima nizanja i višestrukim stupnjevima balansiranja – stvari na stvarima – ovaj rad stoji u galerijskim prostoru kao provizorna struktura koja privremeno zaustavlja kotrljajuće predmete u trenutku stanja prividne ravnoteže prije njihovog neizbježnog pada. U gesti povlačenja čvrste linije kroz prostor, Greda koja balansira nameće se kao prepreka ili neka vrsta barijere koja usmjerava i koreografira putanje kretanja istovremeno raspolovljujući i premošćujući prostor.

Za one koji žele znati više, Abbounaddara kolektiv:

https://vimeo.com/user6924378

http://www.nybooks.com/daily/2016/03/21/voices-from-different-syria-abounaddara-films/

Program podržavaju: Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Program Evropske Unije Kreativna Evropa Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske Zaklada Kultura nova

Zagrebačka izložba je dio suradničkog projekta Ovo je sutra. Povratak izvorima: oblici i djelovanje u budućnosti realiziranog uz podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa.