Izložba Što ne možeš ukrasti – spali izvidnica je na teritoriju koji readymade dijeli s robom, jedna od točaka na kojoj se umjetnost presijeca s topografijama društvenoga. Izložba okuplja rad šestoro umjetnika koji su svoje prakse razvili u azijsko-pacifičkoj regiji. Taj dio svijeta možda je daleko od kulturnih centara Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, ali njegova poimanja suvremenosti u umjetnosti i avangarde u povijesti umjetnosti i dalje su pod utjecajem njihove hegemonije. Suvremenost se tek treba riješiti ekspanzionističke i egzotizirajuće logike modernosti. Kultura se u tom smislu pojavljuje kao još jedna sablast kapitala, koji nas ovdje podsjeća da svijet zasigurno nije ravna ploča, da protok robe, informacija, financija i radne snage koji olakšava takozvana globalizacija i dalje ovisi o pristupu i blizini instrumenata moći. Ne bi trebalo ponavljati da je taj proces po strukturi barbarski, ali ipak moramo. To je najrječitije izrazio Gene Ray: “Još nismo vidjeli svijet koji bi zavrijedio atribut ‘postkolonijalni’, ali danas ništa nije važnije od naše potrebe da ga ostvarimo.”

Naslov projekta odnosi se na kritiku sadržanu u činovima do kojih dolazi kad se kompleks sila koje struktura robe održava u međusobnoj napetosti dovede do točke eksplozije. Kako su nam dokazale liberalne reakcije na nedavne londonske nerede, palež i pljačku često se tumači kao bezumno uništavanje i prisvajanje imovine koje izvodi masa u poricanju svog vlastitog subjektiviteta, kao u najboljem slučaju tragično pogrešno usmjeren izraz društvene i ekonomske izoliranosti, a u najgorem slučaju, kao razuzdan izraz sustava vrijednosti utemeljenog na pohlepi. Ne zanemarujući itekako stvaran užas koji prati takvo nasilje, te nerede moguće je očitati i kao kritiku urbane geografije izgrađene u svrhu optjecaja robe. Pljačka je jednostavno prirodni zaključak fetišizma i obilja, žudnje dugo sputavane nedostupnošću sredstava za njezino zadovoljenje da sila njezinog neizbježnog prsnuća izostavlja uobičajene izraze pristojnosti. “Pljačka je prirodna reakcija na neprirodno i neljudsko društvo obilja robe. Ona trenutno potkopava robu kao takvu i usto razotkriva što roba zapravo implicira: vojsku, policiju i druge specijalizirane odrede državnog monopola na oružano nasilje.”

Naravno, ništa što se događa na povlaštenoj pozornici suvremene umjetnosti, ma kako ona bila marginalizirana zbog svoje geografske raspršenosti i zbog polaganog bolonjiziranja svijeta, ne može parirati poetičnoj neposrednosti paleža i pljačke. Izravan cilj ove izložbe je izlučiti proturječja fetiša robe, i pritom predložiti nove načine proizvodnje, raspodjele i razmjene.”
Reuben Keehan

Kustos i pisac Reuben Keehan iz Brisbanea radi kao kustos za suvremenu azijsku umjetnost umjetničke galerije Queensland, nakon što je pet godina proveo kao kustos Artspacea u Sydneyu [2006 – 2011].

Podrška:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Erste Foundation
Alianz KulturstiftungErste Foundation
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog drustva

Australia Council for the Arts
Arts Council Korea
Seoul Foundation for Arts and Culture