Izložba One su bile kakvo-takvo rješenje je nastavak dosadašnjih istraživanja teme i fenomena gastarbajtera koje su inicirali kustoski kolektiv WHW i filozof Boris Buden u sklopu suradničkog projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje, čiji je naslov preuzet je iz pjesme grčkog pjesnika Konstantina P. Kavafija u kojoj je opisan jedan dan u imaginarnom gradu-državi u kojem stanovnici iščekuju najezdu barbara. Polazeći od Budenove teze da je figura gastarbajtera pionir neoliberalizma i rani simptom naše suvremenosti, izložba One su bile kakvo-takvo rješenje prevodi izvorni stih Kavafijeve pjesme u ženski rod te temu migracija otvara kontingencijama i specifičnostima ženskog migrantskog rada i feminizaciji rada u suvremenom kontekstu te u odnosu na povijesno naslijeđe jugoslavenskih radnih migracija.

Zahvaćajući pitanje kako se nisko plaćeni poslovi i poslovi u neformalnoj ekonomiji odražavaju na recentni status paradigmatski prekarnih zanimanja, primjerice, u odnosu na komodifikaciju kućanskog i njegovateljskog rada, izložba figuru žene radnice i migrantice razmatra u odnosu na eksploatacijske posljedice rastuće fleksibilizacije tržišta rada.

Jedno od pitanja koje izložba posredno postavlja je i koja je pozicija umjetnosti i umjetnika u odnosu na istraživanje teme radnih migracija. Koristeći se metodama kazivanja, bilježenja svakodnevice i uloge materijalne kulture u problematizaciji ovog fenomena kroz umjetnička i interdisciplinarna istraživanja, izložba se kritički odnosi prema različitim razinama reprezentacije i dokumentacije te promovira aktivne principe samoreprezentacije. Izložba nije samo mapiranje ili pokušaj kulturalizacije gastarbajtra kao nezaobilaznog fenomena naše suvremenosti uhvaćenog u procijepe dvaju svjetova, već i djelovanje odozdo u kojem je umjetnička razina aktivno prožeta i politizirana proživljenim iskustvima izmještenosti i propitivanjem identitetskih konstrukcija dvaju društava, njihovih kultura i političkih institucija i temeljnim pitanjima feminizma.

Ambijentalna instalacija Ćemo, ćemo … ja, ma kako ćemo?! (2017.) rezultat je suradnje umjetnice Božene Končić Badurine i kulturne antropologinje Duge Mavrinac, u kojoj aktualiziraju pitanje plaćenog neformalnog rada u kućanstvu, a prezentirani sadržaj proizlazi iz zajedničkog etnografskog istraživanja hrvatskih njegovateljica starijih i nemoćnih na radu u Italiji. Rad problematizira nevidljivost radnica u kućanstvu u svakodnevnom i javnom govoru, a posebice njihovu zakonsku nezaštićenost s namjerom daljnjeg razvoja podrške u donošenju i provedbi jasnije i kvalitetnije zakonske i institucionalne zaštite.

Knjiga umjetnika Između tamo i tamo Božene Končić Badurine inspiriran je razgovorima s njegovateljicama starijih i nemoćnih na terenu, te knjigom Moja Italija Katarine Abramović. Kroz tekst i crtež knjižica na jednom mjestu okuplja različita iskustva i crtice iz života njegovateljica, tipične za većinu žena koje iz Hrvatske odlaze na rad u Italiju. Posebna pažnja posvećuje se specifičnoj transmigrantskoj poziciji zajedničkoj njegovateljicama iz Hrvatske koja nastaje zbog tzv. smjene 15 – 15 (15 dana na radu u Italiji, 15 dana kod kuće). Kroz labavu narativnu liniju knjižica nastoji zabilježiti kako ti neprestani odlasci i dolasci, vođenje dva kućanstva istovremeno i stalna izmještenost utječu na identitet njegovateljica i dinamiku odnosa u njihovim obiteljima. Dio instalacije je i Konvencija C189 Međunarodne organizacije rada izglasana u lipnju 2011. godine, kojom su definirani osnovni standardi zaštite zaposlenika/ca u kućanstvima te im se konačno priznaju do sad često uskraćena radnička, a ponekad i ljudska prava. Konvencija posebno vodi računa o zaštiti žena koje poslom migriraju u druge zemlje, štiti pravo na privatnost i pravo radnica i radnika u kućanstvu, kao i pravo na osnivanje sindikata ili pridruživanje nekom postojećem, te jasno definira uvjete rada.

Video GOSTIkulacije dio je dugotrajnog projekta umjetnice Margarete Kern o ženama koje su migrirale iz Jugoslavije u Zapadni Berlin krajem 1960-ih kako bi radile u tvornicama koje su proizvodile televizijsku i video-opremu. Žene su sačinjavale velik dio migrantskih radnika, no njihove su priče mahom izostavljene iz službenih povijesti i arhiva, kao i kolektivne svijesti. Video prikazuje dvije radnje jednu uz drugu. Na jednom ekranu vidimo glumicu Adnu Sablych kako doslovno uprizoruje intervjue sa ženama koje je umjetnica srela u Berlinu: Bosiljkom, Janom i Gordanom, koje se prisjećaju svojih iskustava migracije, rada i života u tvornici. Na drugom ekranu vidimo umjetnicu kako na ploči rukom crta stvari koje su pripadale svakoj od žena: mačku, tapiseriju i svjetiljku. Video podriva sklonost dokumentarnog filmskog žanra prema “autentičnosti” rabeći razne taktike, od blagih smetnji i stanki u glumičinom govoru do izvođenja uprizorenja na minimalističkom filmskom setu u umjetničinom ateljeu u Londonu. Arhivske snimke sastavljanja televizijskih sklopovskih pločica u Siemensovoj tvornici te televizijska reportaža o Titovom posjetu Njemačkoj 1978. presijecaju izvedbe, prizivajući više načina ulaska u ovu povijest radničke migracije, izmjenjujući tako odnos dokumenta, svjedočenja i povijesne imaginacije.

Jedna od sudionica videa GOSTIkulacije Margarete Kern je Bosiljka Schedlich, autorica izložbe Put. Žene iz Jugoslavije u Berlinu koja je po prvi put prikazana 1987. godine u Künstlerhaus Bethanien u Berlinu povodom obljetnice 750 godina Berlina. Ova izložba, koja se izvorno sastojala od niza izložbenih panela koji dokumentiraju svakodnevni život gastarbajterica, predstavljenih na izložbi u Galeriji Nova, te brojnih danas izgubljenih objekata, poput gastarbajterskog automobila i lutke punjenje ambalažama lijekova koje gastarbajetrice najčešće koriste kako bi izdržale posljedice napornog rada i izmještenosti, svojevrsna je kulminacija autoričinog višegodišnjeg rada s migranticama i gastarbajtericama iz Jugoslavije. Nakon Berlina izložba je putovala na različite lokacije, neki njeni segmenti su zauvijek izgubljeni, a u sklopu izložbe bit će pokazani sačuvani izložbeni paneli koji su dio fundusa Muzeja Jugoslavije u Beogradu. Ovaj projekt, kao i izložba u cjelini, nadopisuju izostavljene dijelove narativa koji istražuju na koje je načine rad žena s područja bivše Jugoslavije sudjelovalo, ispisivao i još uvijek gradi nevidljivu europsku povijest.

Izložba je dio dvogodišnjeg suradničkog projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji je u sklopu EU programa Kreativna Europa inicirao kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Tensta Konsthall iz Stockholma, Centrom za mirovne studije iz Zagreba i European Institute for Progressive Cultural Policies/EIPCP iz Beča

radno vrijeme Galerije Nova: utorak–petak: 12 do 20 h
subota: 11 do 14 h

Program podržavaju:
Foundation for Arts Initiatives
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Program Evropske Unije Kreativna Evropa
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Zaklada Kultura nova

Zahvaljujemo Muzeju Jugoslavije što nam je utupio dijelove izložbe Put. Žene iz Jugoslavije u Berlinu.