Povodom 20. godišnjice programskog vodstva zagrebačke Galerije Nova, WHW predstavlja program Nova 2.0 čiji će fokus, među ostalim, biti zajednički pogled na povijest nezavisnih ili alternativnih prostora za modernu i suvremenu umjetnost te vizualnu kulturu u Zagrebu od 60-ih godina 20. stoljeća do danas.

U sklopu programa Nova 2.0 bit će realizirana Meandriranja, serija od tri javna razgovora koji će se održati krajem veljače, ožujka i travnja 2023. Ovim razgovorima pokušat ćemo uživo i zajedno s protagonistima/icama scene mapirati meandriranja avangardnih umjetničkih tokova gradom Zagrebom, i pritom zajednički argumentirati i učvrstiti razloge zbog kojih javni prostor ostaje presudan faktor progresivnog umjetničkog rada koji teži preoblikovanju društvenosti i međuljudskih odnosa. WHW je pozvao na suradnju kustosa, dizajnera i pisca Bojana Krištofića u konceptualizaciji i moderaciji ovih razgovora.

U trenutku kada post-pandemijska, post-potresna i, još uvijek, post-tranzicijska društvena stvarnost (i) u lokalnom kontekstu diktira smjerove kulturnih politika prema sve osjetnijoj monolitnosti umjetničkog polja i snažnijem utjecaju ustanova države i kapitala na umjetničku proizvodnju, inspirativno je prisjetiti se poticajnih primjera izvaninstitucionalnog kulturno-umjetničkog rada, koji ne samo što su u gradskom okruženju inaugurirali strategije danas karakteristične za suvremenu umjetnost nego i sve do danas nastavljaju biti relevantni orijentiri avangardnog djelovanja pojedinaca i grupa koji su kroz umjetnički rad prakticirali, za grad, nove oblike društvenosti.

Premda je poslijeratna, neoavangardna Nova umjetnička praksa (na kojoj se temelji većina međunarodno najrenomiranijih istupa lokalne suvremene umjetnosti) „pustila korijenje“ u gradu i zemlji tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća inicijativom i posredstvom umjetnika/ica i kustosa/ica iz institucionalnih prostora poput Galerije Studentskog centra i Galerije suvremene umjetnosti, za likovnu i uopće kulturnu scenu u Zagrebu ostao je ključan dijalektički odnos između umjetničkih ustanova i njima alternativnih, nekad nadopunjujućih, a katkad suprotstavljenih pojava i fenomena.

Radna zajednica umjetnika Podroom, Studio G, Haustor, AM-M14f/1-Z i brojne druge umjetničke inicijative funkcionirale su kao izložbeni i radni umjetnički prostori čiji su protagonisti/ce, prethodno ili paralelno s kretanjima u Galeriji SC, Galeriji Nova, Galeriji Forum i drugima, preoblikovali shvaćanja o tome što umjetnički prostori uopće jesu ili mogu biti te kakve ih vrste kolektivnog samoorganiziranja umjetnika/ica i kulturnih radnika/ica mogu pokretati i razvijati. Postupnom suradnjom između avangardnih umjetničkih grupa i strukovnih udruženja otvarani su prostori kao što je bila izvorna Galerija Proširenih medija, presudna za rast neoavangardnih strujanja 80-ih, ali je rasla i svijest o tome da je javni prostor sam po sebi osnovni resurs umjetničkog rada i ponašanja. Stoga je mišljenje takvog prostora i njegovanje prisutnosti umjetnosti u njemu i ljudskoj svakodnevnici postalo polazišna strategija progresivnih gradskih umjetnika/ica sve do danas.

Tako će prvi razgovor, u kojem sudjeluju Branka Stipančić, Antun Maračić i Darko Šimičić, biti posvećen umjetničkim prostorima čije priče završavaju do 1991. godine, s naglaskom na Radnu zajednicu umjetnika Podroom i Galeriju proširenih medija. Drugi će, sa sudionicima/ama iz redova civilnog društva stasalog na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite godine, obraditi prijelomno doba društvene tranzicije i time uvjetovanog sužavanja, ali i širenja prostora umjetnosti i kulture, te proizvodnje do tada nepoznatih mogućnosti opstanka i razvoja, dok će treći pokušati ocrtati suvremeni trenutak novog grananja i okupljanja umjetničkih inicijativa, koje traže svoje prostore između oštećenog grada i projektnih kulturnih politika, sa sudionicima/ama iz različitih generacijskih grupa.

Kako se prostor slobode za umjetničko eksperimentiranje i prakticiranje multikulturnih i poliidentitetskih oblika društvenosti 90-ih godina počeo ubrzano smanjivati, tako je civilno društvo u nastajanju postalo novo utočište umjetničkog rada zainteresiranog za neposredni utjecaj na zajednicu i život građana/ki. Programi malih i nezavisnih organizacija koje prostorno djeluju u kontinuitetu, poput Multimedijalnog instituta (MI2) i Kluba MaMa, Galerije Miroslav Kraljević i Kluba Močvara, kao i programi kustoskih, umjetničkih i kulturnih kolektiva i udruga poput [KONTEJNER]-a, [BLOK]-a ― Lokalne baze za osvježavanje kulture, Attack!-a, BADco., Bookse, Galerije Nova, Galerije Greta i mnogih drugih ― postali su sinonim za kulturno-umjetničku proizvodnju koja se ustrajno ostvaruje mimo nacionalnih, profitnih i eksploatacijskih predznaka, te neprekidno naglašava važnost javnog prostora ne samo kao platforme i sredstva za rad, već i razloga okupljanja i zajedničkog djelovanja na kulturnoj i umjetničkoj razmjeni.

Novije doba prvih desetljeća 21. stoljeća, kao i sadašnje vrijeme, označeno je usporednim postojanjem više različitih varijanti osvajanja i razvijanja umjetničkih prostora. Nisu rijetki slučajevi da umjetnici/e svojim javno ili privatno unajmljenim radnim prostorima kontinuirano dodaju komponentu javnih galerijskih i likovnih programa, poput Atelijera Žitnjak ili neformalne grupe M28, no i da prostori u vlasništvu umjetnika/ica i njihovih obitelji, kao što je Garaža Kamba, svojom svrhom postaju prvenstveno javni prostori okupljanja i stvaranja.

S druge strane, tu je i nastavak skvotiranja kao strategije koja problemu potrebe za prostorima javnog kulturnog i humanitarnog rada te življenja pristupa izvaninstitucionalnim zauzimanjem neupotrebljavanih prostornih resursa, bilo da kasnije dolazi do legalizacije skvota (primjer Autonomnog kulturnog centra Medika, kluba Attack! i Galerija Siva i Jogurt) ili skvoteri/ce ustraju na neformalnosti svog djelovanja, neovisno o dužem ili kraćem životnom vijeku prostora u kojima prakticiraju prožimanje politike, umjetnosti i života (Reci:klaonica, BEK, Vila Kiseljak i drugi).

Kako su točno nabrojani prostori osvajani, te kako su se i zašto umjetničke grupe oko njih okupljale, i kako su definirale svoje zajedničke ciljeve i međusobne politike? Kako su to izražavali kroz svoj umjetnički rad, kolektivni i individualni? Na koje ga je načine određivao izgrađeni i prirodni okoliš grada? Kako su umjetnici/e željeli komunicirati s kulturnim ustanovama i sugrađanima/kama? Putem svog umjetničkog rada, jesu li željeli prakticirati određenu organizaciju svakodnevnog života, i ako da, kakvu? Ako umjetnički rad nisu poistovjećivali sa sveukupnosti svakidašnjice, kako su ga drugačije vrednovali? Odgovore na ova i druga pitanja tražit ćemo sljedeća tri mjeseca u Galeriji Nova. Vidimo se!

Razgovori su dio projekta Nova 2.0 u sklopu Podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje Zaklade Kultura Nova i diskurzivnog programa Galerije Nova Povijest umjetnosti i društva: prostori samoorganizacije.

Program podržavaju:
Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba
Ministarstvo kulture i medija RH
Zaklada Kultura nova