U sklopu programa Nova 2.0, kojim WHW obilježava 20 godina programskog vodstva Galerije Nova, serija razgovora Meandriranja ― u dijalogu s protagonistima/icama scene ― mapira nezavisne prostore i inicijative grada Zagreba. U konceptualizaciji i moderaciji ovih razgovora WHW je pozvao na suradnju kustosa, dizajnera i pisca Bojana Krištofića.

Prvim smo razgovorom, čiji su sudionici/e bili Branka Stipančić, Antun Maračić i Darko Šimičić, ispripovijedali dio priče o samoorganiziranim i izvaninstitucionalnim prostorima za likovnu umjetnost i kulturu od kraja 60-ih do konca 80-ih godina (koje su obilježili Radna zajednica umjetnika Podroom i Galerija Proširenih medija, kao i Galerije SC, Forum i Nova, te drugi prostori i kolektivi). Drugi razgovor, posvećen tranzicijskom razdoblju od 90-ih do polovice 2000-ih godina, sudjelovanjem Mike Buljević, Gorana Sergeja Pristaša i Kornela Šepera, dao je vrijedan uvid u formiranje civilne kulturne scene suvremenog doba, odnosno izazove pred kojima su se tada nalazili prvi/e nezavisni/e kulturni/e radnici/e i pokretači/ce brojnih udruga, kolektiva i prostora: Kulturtregera i Književnog kluba Booksa, Centra za dramsku umjetnost, BADco., Udruženja za razvoj kulture i Kluba Močvara, Multimedijalnog instituta i Kluba MaMa, Galerije Miroslav Kraljević, [KONTEJNER]-a…

Trećim razgovorom, u kojem sudjeluju Vesna Vuković ([BLOK] ― lokalna baza za osvježavanje kulture i Galerija Nova Baza), Kata Mijatović (Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak i Galerija AŽ), Marija Kamber (Garaža Kamba i Prirodno-umjetnički kružok) i David Lušičić (Galerija Greta i Zebra Creative Network), ocrtat ćemo suvremeno razdoblje (od sredine 2000-ih do danas) novog grananja i okupljanja umjetničkih inicijativa koje traže svoje prostore između oštećenoga grada i projektnih kulturnih politika. U sadašnjem post-pandemijskom, post-potresnom i post-tranzicijskom kontekstu, nezavisni i javno dostupni prostori za kulturu važna su mjesta koja putem rada u umjetnosti i kulturi ustrajno razvijaju nove zajednice te unutar gradskog prostora prakticiraju nove oblike društvenosti.

Recentni kontekst označen je usporednim postojanjem više različitih varijanti osvajanja i razvijanja umjetničkih prostora. Nisu rijetki slučajevi da umjetnici/e svojim javno ili privatno unajmljenim radnim prostorima kontinuirano dodaju komponentu javnih galerijskih i likovnih programa, poput Atelijera Žitnjak, no i da prostori u vlasništvu umjetnika/ica i njihovih obitelji, kao što je Garaža Kamba, svojom svrhom postaju prvenstveno prostori javnog okupljanja. Organizacije poput [BLOK]-a, koje su niz godina bez jednog stalnog radnog i reprezentacijskog prostora putem umjetničkih događaja (ne samo u Zagrebu) istraživale zaista raznolike mogućnosti interakcije između građana/ki, kulturnih radnika/ica i različitih javnih prostora , uvode u lokalnu sredinu nove postupke održivog povezivanja “svijeta umjetnosti” s konkretnim potrebama svoga susjedstva otkad koriste “fiksne” prostore rada u četvrti Trešnjevka (Galerije BAZA i Nova BAZA). Primjer Galerije Greta pokazuje kako atraktivnom lokacijom i inkluzivnim programskim usmjerenjem izložbeni prostor može tijekom desetak godina djelovanja stvoriti autentičnu “scenu u sceni”, a balansom prostornog upravljanja i programske otvorenosti potaknuti svježe kulturno-umjetničke izraze. Nezaobilazno je istaknuti i fenomen skvotiranja kao strategije koja problemu potrebe za mjestima javnog kulturnog i humanitarnog rada te življenja pristupa izvaninstitucionalnim zauzimanjem neiskorištenih prostornih resursa, bilo da kasnije dolazi do legalizacije skvota (primjer AKC Medika, kluba Attack! i Galerija Siva i Jogurt) ili skvoteri/ce ustraju na neformalnosti svog djelovanja, neovisno o dužem ili kraćem životnom vijeku prostora u kojima prakticiraju prožimanje politike, umjetnosti i života (Reci:klaonica, BEK, Vila Kiseljak i dr.).

Kako su nabrojani prostori osvajani, te kako se i zašto umjetničke grupe oko njih okupljaju, i kako definiraju svoje zajedničke ciljeve i strategije djelovanja? Kako to izražavaju kroz svoj umjetnički rad, kolektivni i individualni? Na koje ga načine određuje izgrađeni i prirodni okoliš grada? Kako umjetnici/e komuniciraju s kulturnim ustanovama i sugrađanima/kama? Žele li putem svog umjetničkog rada prakticirati određenu organizaciju svakodnevnog života, i ako da, kakvu? Kako se ove inicijative odnose prema kontekstu susjedstva i kako na njega utječu?

Razgovori su dio projekta Nova 2.0 u sklopu Podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje Zaklade Kultura Nova i diskurzivnog programa Galerije Nova Povijest umjetnosti i društva: povijest samoorganizacije.

Program podržavaju:
Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba
Ministarstvo kulture i medija RH
Zaklada Kultura nova