Pozivajući na zajedničko promišljanje modela kulturnih institucija koje se mogu oduprijeti korporativnoj logici, populističkom konceptu javne sfere, identitarnim kulturnim politikama i pritiscima cenzure i autocenzure, seminar razmatra problematiku institucionalnih modela i infrastrukture umjetnosti u kontekstu odgovornosti, izvan jednostavnih podjela ‘unutra’ i ‘izvan’.

Kroz djelovanje nezavisnih i eksperimentalnih, umjetničkih i (inter)kulturnih institucija te različitih inicijativa i platformi, seminar izdvaja nekoliko prepletenih tema koje se bave mogućnostima angažmana, strateškog povlačenja i bojkota; djelovanjem u drastično nepovoljnim ideološkim, političkim i materijalnim okolnostima; monetizacijom kulture; prekarnim i fleksibilnim uvjetima kulturne produkcije; građenjem novih institucionalnih praksi i rekonfiguracijom postojećih odnosa te pozicioniranjem institucija prema široj javnosti i lokalnim zajednicama.

S jedne strane, spektakularne mega-institucije nastavljaju rasti, dok se s druge, male i srednje institucije, suočavaju s drastičnim smanjivanjem uvjeta rada u kojima njihovo djelovanje sve više prerasta u pitanje očuvanja osnovnih resursa. Kako bismo izbjegli zamke perpetuiranja postojećih stanja i pitajući se što su danas uopće institucije, uz evociranje izvornog značenja pojma institutum – lat. svrhovito i planirano djelovanje – seminar se realizira kao mjesto pauze u kojem sebi i drugima želimo postaviti temeljna pitanja o tome što i kako radimo kada se bavimo umjetničkim i kulturnim djelovanjem.

Petak, 08/07/2016
17:00 – 19:00

panel diskusija
S tobom ili bez tebe: akcije i uzmaci

Joanna Warsza, Vesna Vuković, Erden Kosova

Joanna Warsza: Kada trenutak ne može biti gori – o kuriranju, bojkotima i povlačenjima

Umjetnici i kustosi posljednjih su se godina često suočavali s klasičnom političkom dilemom oko toga treba li se angažirati ili ne treba. Politički, ideološki ili ekonomski konteksti nekih bijenala i umjetničkih izložbi postavili su pitanje treba li nastaviti i, ako treba, pod kojim uvjetima te s kojim se posljedicama suočavati i dokle. Bijenala u Istanbulu i Kijevu, Manifesta 10 u Sankt Peterburgu te bijenala u Sydneyu i u Sao Paolu 2014. pokazala su da se kuriranje i umjetnička produkcija ne mogu tek tako nastaviti, “kao da se ništa nije dogodilo”. Zajedno sa studentima Ljetne umjetničke akademije u Salzburgu Joanna je uredila zbornik Ne mogu ovako raditi (I can’t work like this, Sternberg Press, 2016.) u kojem se obrađuju različite strategije nedavnih bojkota i povlačenja te postavlja pitanje može li umjetnost postati nezaobilazno sredstvo za uzbudljivu mogućnost političkog zbližavanja ili je to očekivanje ipak pretjerano.

Joanna Warsza je kustosica, istraživačica te autorica tekstova o vizualnim i izvedbenim umjetnostima i arhitekturi. Trenutno je voditeljica kustoskog programa Curator Lab u Konstfack-u u Stockholmu. Obrazovanje iz teatrologije i izvedbenih umjetnosti stekla je na Kazališnoj akademiji u Varšavi i na Sveučilištu Paris 8. Kurirala je program javnih događanja Manifeste 10 u Sankt Peterburgu, Gruzijski paviljon na 55. Venecijanskom bijenalu i bila je članica kustoskoga tima 7. Berlinskog bijenala.

Vesna Vuković, kustoski kolektiv [BLOK]: Umjetnički štrajk: simbolička gesta ili politička taktika

Umjetnički rad unutar kapitalističke ekonomije uživa izniman status i traži drugačiji tretman umjetničkog štrajka i umjetničkog organiziranja kao moguće političke taktike u borbi za pravednije društvo. Kratak hod kroz historijske primjere, s posebnim naglaskom na razdoblje kejnzijanske socijalne države, bit će polazna točka za analizu njihovog dometa kao uglavnom simboličkih gesti. U spomenutom razdoblju, u kojem dolazi do demokratizacije u sferi umjetničkog obrazovanja, ali i u sferi izložbene politike, umjetnički štrajkovi zaustavljaju se na institucionalnoj kritici. Suvremena kapitalistička kriza u razdoblju nakon rastakanja socijalne države ruinirala je javnu sferu. U momentu institucionalne reorganizacije i odumiranja društvene funkcije umjetničkih institucija, a kao odgovor na krizu, stasao je čitav niz mikroinicijativa: samoorganiziranih institucija, obrazovnih programa, platformi koje nastavljaju ideološku borbu kojoj nedostaje fundamentalna politička kritika. No, mogu li nam temeljito promijenjeni odnosi rada, kapitala i države, kao i promjene u umjetničkom polju – akademizacija diskursa s jedne strane i kreativne industrije s druge – otvoriti nove perspektive krećući od sljedećih pitanja: kako se transformacije oblika rada odražavaju na promjene umjetničkog rada i njegov iznimni karakter i status? I, koje je mjesto umjetnosti u današnjoj društvenoj konstelaciji, kako u proizvodnim odnosima, tako i u njihovoj ideološkoj reprodukciji?

Vesna Vuković je kustosica i istraživačica u području društveno angažirane umjetnosti, članica je kustoskog kolektiva BLOK i prevoditeljica. Od 2007. do 2011. predavala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 2012. do 2013. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Piše i objavljuje u stručnim časopisima u zemlji i inozemstvu te na HR3, gdje je od 2012. jedna od autorica emisije Stvarnost prostora.

Erden Kosova: Slobodni pad

Nedavnu povijest Turske oblikovali su nagli zaokreti i strelovite promjene u pogledu političkog pozicioniranja i udruživanja. No ono što se posljednjih nekoliko godina događalo u zemlji (točnije – nakon protesta u Gezi parku) manje djeluje kao krivudav put a više kao slobodan pad. Projekt AKP koji se propagira kao konzervativna politička snaga koja će demokratizirati i zamijeniti okoštalu kemalističku državu brzo se pretvorio u aparat podložan diktatu jednoga čovjeka, a on je bio jasan oko toga da će poništiti cjelokupnu republikansku povijest u korist islamizirane, hijerarhizirane, konzumerističke i, ako bude moguće, imperijalističke vizije budućnosti koja počiva na policijskoj prisili i izmjenama u pravosuđu. Pred nekoliko godina glavni je fokus kritike u području umjetnosti bio na ubrzanom procesu komercijalizacije istanbulske umjetničke scene te na odnosu kapitala i buržoazije koji je inicirao institucionalizaciju umjetnosti. Iako su se autoritarna stremljenja AKP-ove mašinerije također pojavila u kontekstu kulturne proizvodnje, ona nisu bila toliko zabrinjavajuća. Nezavisna istraživačka skupina Siyah Bant (Crna vrpca) započela je istraživanje o slučajevima cenzure i vandalizma u umjetnosti i činilo se da je što se tiče analize i promišljanja moguće obraditi broj slučajeva koji su se pojavili. No u posljednjih nekoliko godina dogodila se poplava takvih slučajeva: otkazivane su izložbe, ucijenjene su strane institucije, umjetnici su pritvarani, uništavana su umjetnička djela, stvoren je pritisak na lokalne institucije. Akteri umjetničke scene prilično aktivno doprinose proizvodnji diskursa političkog nezadovoljstva, ali kritička energija biva zakopana u dubinama društvenih mreža i ne uspijeva djelotvorno utjecati na tokove interakcije između umjetnosti i politike.

Erden Kostova je likovni kritičar, živi i radi u Istanbulu. Član je uredništva e-časopisa Red-Thread. Sudjelovao je u organizaciji niza događanja posvećenih vizualnoj umjetnosti koji su se nedavno održali u Kazalištu Maksim Gorki u Berlinu.

19:30 – 21:00, predavanje
Gregory Sholette: Delirij i otpor: aktivistička umjetnost i kriza kapitalizma

Progresivni kulturni aktivisti pojavili su se ponovno na svjetskoj sceni kako bi izazivali neoliberalni kapitalizam, na Wall Streetu i ulicama St. Louisa, na trgovima Kaira, Madrida, Damaska, Moskve, Atene pa čak i u atriju Muzeja Guggenheim u New Yorku. Ta nedavna kretanja simptomatična su za nemire koji izbijaju diljem globalnog kapitalizma koji se bori s posljedicama Velikog Sloma. Iako je neoliberalizam agresivniji nego ikad, čini se da su oni koji ga zastupaju sve manje u stanju anticipirati i regulirati protureakcije na grabež dok tamna tvar narodnog otpora izbija na svjetlo. I kako to obično biva, elitni umjetnički svijet sada se suočava ne s jednom, nego s dvije tendencije pobune. Prva uključuje zahtjeve da se regulira umjetnička industrija kako bi se osigurala pravednija podjela sredstava svima koji su u nju uključeni. Druga u sebi sadrži i bijeg. U primjere prve tendencije uključene su nedavno oformljene umjetničke organizacije poput Working Artists for the Greater Economy (W.A.G.E.), BFAMFAPHD, ArtLeaks, Gulf Labor Coalition, Debtfair, Art & Labor. Neke od ovih neformalnih grupa dio su pokreta Occupy Wall Street. Te “kvazi-institucije” stvaraju moralni, a ponekad i legalni, pritisak na umjetničku industriju tražeći od nje da postane bolji građanin. U to je uključeno i suočavanje s ekonomskim nepravdama u umjetničkom svijetu, a te grupe bave se i, primjerice, svotom od 52.305 USD koliko iznosi prosječan dug diplomanata na umjetničkim školama. Druga reakcija umjetnika na aktualne krize odnosi se na potpuno napuštanje umjetničkog svijeta ili barem na pokušaje da se odmaknu na sigurnu udaljenost od njegove hijerarhije i cinične pobjednik-uzima-sve natjecateljske kulture.
Za mnoge je umjetnike primarni način da to postignu povlačenje, ili djelomično povlačenje, što ponekad znači okretanje socijalnom i političkom angažmanu izvan umjetnosti.
Gotovo tipizirane geste socijalno angažirane umjetnosti kao što su primjerice umjetnički čin darivanja ili uspostave dijaloga, ne samo da je teško monetizirati, već one inicirajući veze s nizom izvanumjetničkih protagonista koji pripadaju “stvarnom” svijetu, stvaraju osjećaj istinski cjelovite zajednice koja je prilično udaljena i emocionalno daleko bogatija od bilo čega što je moguće ostvariti unutar beznadno kompromitiranih odnosa u mainstream umjetničkom svijetu. Jedan rezultat te nove konfrontacije otkriva vrlo živ imaginarij koji ide “odozdo” i koji gura naprijed umjetničku proizvodnju, a gura naprijed i njezin diskurs, pedagogiju i kulturne institucije prema tome da iznova, radikalno i puno šire promisle vlastita određenja i mogućnosti, među njima i mogućnosti suvremene avangardne umjetnosti kao i samu prirodu kreativnosti, demokracije i političkog djelovanja.

Gregory Sholette živi u New Yorku, pisac je, aktivist i član koalicije Gulf Labor. Sholettovi nedavni umjetnički projekti uključuju organiziranje Precarious Workers Pageant, plenarnog panela za Venecijansko bijenale 2015. te Imaginary Archive na Sveučilištu Zeppelin u Friedrichshafenu u Njemačkoj. Autor je knjiga It’s The Political Economy, Stupid (su-urednik Oliver Ressler) i Dark Matter: Art and Politics in an Age of Enterprise Culture. Sholette predaje na Queens College, CUNY. Njegov blog nalazi se na linku.

Subota, 09/07/2016
16:00 – 18:00

panel diskusija
Stezanje omče: institucionalni krajolici pod pritiskom

Mykola Ridnyi, Lívia Páldi, Emina Bužinkić

Mykola Ridnyi: Izvan zemlje

Ukrajina je zemlja u kojoj je gotovo sve podijeljeno na razdoblja prije i poslije rata koji traje u istočnom dijelu zemlje. Paradoksalno je to što se u funkcioniranju suvremenoga umjetničkog sustava nije puno toga promijenilo. Ni nakon dvadeset i pet godina suvereniteta u Ukrajini ne postoji javni muzej suvremene umjetnosti, umjetnički izložbeni prostor, rezidencijalni programi i slično. Nedostatak državne potpore nije jedini problem. Štoviše, državne institucije bile su aktivne kao cenzori kada se na njihovu teritoriju pojavila politički angažirana umjetnost. Uz to, neke su umjetničke projekte napali pripadnici radikalne desnice. Privatne institucije pokušavaju popuniti tu prazninu ali prije svega radovima koji će njihovim vlasnicima donijeti publicitet ili profit. U tom kontekstu samoorganizirane multidisciplinarne inicijative i institucije postaju alternativni modeli razvoja kulture i društva.

Mykola Ridnyi je umjetnik i kustos rođen u Harkivu u Ukrajini gdje trenutno boravi. Suosnivač je umjetničkog kolektiva SOSka grupa i SOSka lab-galerije u Harkivu. Bio je kustos brojnih međunarodnih projekata u Ukrajini. Njegovi radovi bili su zastupljeni na izložbama među kojima su Politics of Form u GfZK-u – Muzeju suvremenu umjetnosti u Leipizigu (2015.), Kijevska škola, Kijevsko bijenale 2015., All the World’s Futures na 56. Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti, Let the two seas meet u Muzeju suvremenu umjetnosti u Varšavi (2015.)…

Lívia Páldi: Uhvaćeni u revizionističku omču

Ova prezentacija donijet će neke uvide u dinamiku aktualnoga mađarskog institucionalnog krajolika te u djelovanje različitih kulturnih scena u kontekstu na koji u velikoj mjeri utječe kontradiktorna politika nacionalista udruženih u FIDESZ-KDNP i njihovo antidemokratsko i jako centralizirano autoritarno upravljanje. Radikalna promjena elite ne donosi samo kontinuirane smjene kulturne i znanstvene elite nego i legitimizaciju povijesnog revizionizma, obaveznih udžbenika i obrazovanja koje se kontrolira iz središnjice. U ime “jačanja nacionalnog jedinstva” političko-ideološka manipulacija javnog pamćenja i zloupotreba nacionalnih simbola rezultirale su reorkestracijom javnih prostora. Nastale su brojne protestne grupe, pogotovo nakon 2012., koje žele potaknuti djelovanje protiv cinične polarizacije, višeslojne kulturne i socijalne erozije, intelektualne korupcije i protiv uništavanja nezavisne scene. Alternativne platforme nastale su samoorganiziranjem da bi olakšale kritičko mišljenje i time potpomogle umjetničke i kustoske prakse i vizije te da bi zagovarale suradničke projekte koji traže civilni angažman i javni dijalog o socijalnim, kulturno-obrazovnim I političkim problemima.

Lívia Páldi je kustosica koja trenutno radi u Budimpešti i u Švedskoj. Od 2012. do 2015. bila je ravnateljica BAC-a (Baltičkog umjetničkog centra) u Visbyju u Švedskoj. Prije toga radila je kao kustosica, a potom kao glavna kustosica, u Műcsarnok /Kunsthalle u Budimpešti (2005. – 2011.). Organizirala je brojne izložbe i uredila nekoliko kataloga izložbi, bila je jedna od urednica East Art Map-a, časopisa i knjige koje je pripremala umjetnička kolaborativna grupa IRWIN iz Ljubljane (2002. – 2005.) Jedna je od kustosa-agenata dOCUMENTe (13) i članica je kustoskog tima OFF-Bijenala u Budimpešti.

Emina Bužinkić: Potencijali za stvaranje interkulturalnog društva organiziranjem kampanja i integriranjem

Politike azila i integracije u Hrvatskoj ne rješavaju na adekvatan način život pridošlica. U posljednjih deset godina suočavamo se sa sve većim brojem izbjeglica i useljenika koji su isključeni iz obrazovanja i s tržišta rada te marginalizirani kada je riječ o društvenoj i političkoj participaciji. S jedne se strane smanjuje potpora integriranju koje provodi država, uz istovremeni rast broja izbjeglica, s druge strane, potaknut nedavnim masovnim dolaskom izbjeglica, raste broj organizacija i inicijativa civilnog društva koje podupiru njihovu integraciju. Integracija naprosto znači otvaranje prostora za inkluziju i razmjenu kroz kulturu, umjetnost, sport, kuhanje, pisanje i slično. Ova prezentacija usredotočit će se na nekoliko primjera povećanog potencijala za interkulturalnost u našem društvu, na primjere poput osnivanja društvenog interkulturnog centra, kulinarsko-jezične akcije/inicijative Okus doma te na glasove izbjeglica u senzibiliziranju javnosti.

Emina Bužinkić je aktivistica, obrazovala se u području političkih znanosti a dodatno obrazovanje stekla je iz područja mirovnih studija, pedagogije i psihologije odgoja. Sudjelovala je u radu Centra za mirovne studije, Hrvatske mreže mladih, Saveza za neovisnu kulturu i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Radi u Centru za mirovne studije kao koordinatorica kampanje za građansko obrazovanje i GOOD-a, inicijative za uvođenje građanskog odgoja u škole. Njen rad usredotočen je na osnivanje socijalnog interkulturnog centra i integriranje izbjeglica, ponajviše putem inicijative Dobrodošli.

18:00 – 18:30
filmska projekcija
Mykola Ridnyi, Obična mjesta
15:23 min
2014. – 2015.

19:00 – 21:00
panel diskusija
Modusi proizvodnje: institucije budućnosti

Goran Sergej Pristaš, Gregory Sholette, Branislav Dimitrijević

Goran Sergej Pristaš: Institucije i anti-proizvodnja

Svako kazalište je konglomerat vremenskih obrazaca koji su dobili svoju formalnu organizaciju – elementi institucija nerijetko povezuju materijalne i nematerijalne forme arhitekture, upravljanja, repertoarnog kalendara i satnica, radnog vremena, načina prikazivanja, tehnologije, organizacije gledanja, dizajna, stilskih razdoblja itd. koji su se sedimentirali u epistemološki i proizvodno različitim povijesnim razdobljima. Stoga institucije ponavljaju vremenske obrasce koji ih čine prepoznatljivima, ali one i supostavljaju nesumjerljive ritmove u društvenoj cjelini što je i uzrokom njihova problematična odnosa prema prezentu, njihova iterabilnost počiva u izvedbama rutina i normi kroz prakse rada, komunikacije, kretanja i pojavnosti koji nisu nužno, ili su tek rijetko, u sinkronicitetu s ritmovima mobilnijih ekonomskih, društvenih i kulturnih aktera. Ali upravo zato institucije omogućuju i druge načine sagledavanja statusa rada u umjetničkoj proizvodnji u odnosu na dominantne moduse proizvodnje u društvu. Da bismo mogli govoriti o diferencijaciji tog oblika rada kao slobodnog rada, pretpostavka je da diferenciramo i ideju proizvodnje u umjetnosti od fikcije rada kao robe ili onoga što je Deleuze opisao pod pojmom anti-proizvodnje.

Goran Sergej Pristaš je dramaturg, suosnivač i član BADco-a, kolektivne izvedbene skupine, izvanredni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, programski koordinator Centra za dramsku umjetnost (CDU) od 1995. do 2007., prvi glavni urednik (1996. – 2007.) časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija. Zajedno s Bojanom Cvejić uredio je Paralelni slalom. Leksikon nesvrstanih poetika (TkH Beograd/CDU Zagreb, 2013.) a s Tomislavom Medakom (In)Completion: Images And Performances Of Time In Late Capitalism, BADco., Zagreb 2014. U okviru projekata i suradnji (BADco, Frakcija) sudjelovao je na Venecijanskom bijenalu 2011. i 2016., na Documenti 12, ARCU i brojnim festivalima i konferencijama.

Branislav Dimitrijević: Umjetničko djelo u doba aplikacije

Najdominantniji diskurs o umjetnosti danas jest diskurs aplikacije. On povezuje liberalnu desnicu i liberalnu ljevicu kao ideološka mantra uspostavljanja nove dominacije ideje da umjetnost deklarativno treba biti korisna, korisna tržištu i kreativnoj ekonomiji, ili, s druge strane, korisna radikalnom društvenom aktivizmu. Nije više pitanje što je umjetnost, i što bi mogla postati, nego što s njom možemo učiniti kao s oblikom društvene rutine sa svojim proklamiranim ciljevima i rezultatima. U pitanju je otužan konsenzus koji je ideju umjetničke autonomije osudio na ropotarnicu povijesti, a isto je učinio i s idejama historijskog materijalizma. Trendovske pseudo-filozofske struje, poput poslovno-poduzetničkog “novog materijalizma” tendiraju prema kraju dijalektičkog mišljenja i zamjeni antagonističkog (negativno-dijalektičkog) karaktera umjetnosti s nekom new-age kreativnošću koja je vječito društveno korisna i navodno neideološka. Nije li u ovakvim okolnostima jedina prilika za umjetnost danas da odbaci rutinu aplikabilnosti i dobrote? S dijalektičke, materijalističke (a također i periferne) točke gledišta nije u pitanju to koliko je umjetnost puna vrlina i inovativna, nego kako može odbaciti da se umjetnički proces podredi procesu valorizacije koju diktira kapital.

Branislav Dimitrijević je profesor povijesti i teorije umjetnosti na Visokoj školi za primenjenu umjetnost i dizajn u Beogradu. Kao pisac i istraživač najviše se bavi vizualnom umjetnošću, popularnom kulturom i filmom u socijalističkoj Jugoslaviji. Objavio je, između ostalog, O normalnosti – Umetnost u Srbiji 1989-2001, MOCA, Beograd, 2005. i Protiv umetnosti /Goran Djordjević, Kopije, 1979-1985, MOCAB, 2014. Njegovi kustoski projekti uključuju No Network, Atomski bunker, Konjic, 2011., Dobar život, Geozavod, Beograd, 2012. …

Gregory Sholette: O Goloj umjetnosti

Danas se suočavamo sa stanjem koje se najbolje opisuje kao Gola umjetnost (isprika Agambenu). Nakon što se pred nekoliko desetljeća počela postupno javljati, proširila se posljednjih godina zapanjujućom snagom. Možda je ta promjena stanja umjetnosti krenula ranih 1970-ih s projektima Hansa Haackea koji su mapirali vlasništvo nekretnina i kritički istražili rekvizicije Monetovih i Seuratovih slika? Čim se nešto naoko tako čvrsto kao “Umjetnost” počelo rastvarati u ništa, isto se dogodilo i s privilegiranim shvaćanjem umjetničke autonomije koja je isparila zajedno s njom. Sada se zapravo sve što se tiče “umjetnosti”, onako kako se nekada shvaćala, oljuštilo nakon čega je ostala sirova i izložena stvar, ranjiva pred koristoljubljem i neprestano rastućim potrebama ultra slobodnog tržišnog kapitalizma. Ironija je i u tome što je želja umjetnika iz 1960-ih da svoju elitnu društvenu poziciju transformiraju u poziciju “kulturnog radnika” također ispunjena. Sviđalo se to kome ili ne, umjetnici su danas samo još jedna vrsta radnika, ni više ni manje od toga. (Nimalo ne čudi što neki ljevičarski teoretičari traže da se umjetnosti vrati njena jedinstvena autonomija!). Nije, međutim, sve izgubljeno. Aktivističke umjetničke grupe koje se pojavljuju, među kojima su W.A.G.E., Gulf Labor, DebtFair, G.U.L.F. i bfa.mfa.phd.org, otvoreno daju do znanja da nisu ništa drugo do kreativna radna snaga ali i inzistiraju na tome da njihova produkcija nema nikakve veze s potrebama onih 1% umjetničkog svijeta. Pa ipak, bez obzira na to koliko ta živahna nekro-agencija obiluje utemeljnim potencijalom za pozitivne promjene, ona također otpušta nepredvidiv i duboko ukorijenjen reakcionarni resentiman. Zato bismo se mogli prisjetiti Waltera Benjamina koji je ustrajao na tome da revolucionarni trenutak nije onaj kad vlak iskoči iz tračnica nego onaj kada kolektivno posegnemo za kočnicom u slučaju opasnosti.

Seminar je dio suradničkog projekta WHW-a Ovo je sutra. Povratak izvorima: oblici i djelovanje u budućnosti koji se realizira uz podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa.

Program su omogućili:

Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba
Hrvatski audiovizualni centar- HAVC
Ministarstvo kulture RH
Program Evropske Unije Kreativna Evropa
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske

Program WHW-a podržava Zaklada Kultura nova.