Izložba predstavlja troje umjetnika različitih generacija i različitih likovnih pristupa – Sanju Iveković, Davida Maljkovića, Ivana Picelja. Riječ je o umjetnicima koji pripadaju među najistaknutije hrvatske umjetnike na lokalnoj i na međunarodnoj razini, a koje povezuje i sustavno promišljanje kritičkog potencijala i društvenog angažmana umjetnosti. Izložba Iveković/Maljković/Picelj ne nameće sveobuhvatni kustoski koncept bitno različitim umjetničkim procedurama predstavljenih umjetnika, ali se oblikuje oko središnje teme preispitivanja projekta modernizma – socijalističkog modernizma – i njegovih umjetničkih i društvenih mogućnosti, ideoloških pretpostavki i predrasuda, trajanja i sjećanja. Premda naslov izložbe ironično referira na tipične modernističke izložbe naslovljene imenima jakih individua umjetnika-genija, a mogući polemički narativ izložbe usložnjava odnose modernističkih impulsa i ‘konceptualne’ umjetničke prakse, ti su interesi tek u dalekom obzoru mogućeg iščitavanja širine i složenosti predstavljenih umjetničkih radova i njihovih odnosa.

Od ranih 1970-ih Sanja Iveković (r. 1949.) istražuje presjeke kriznih područja režima reprezentacije i ideološke pozicije na kojima počivaju. Česta tema njezinih radova jest proučavanje učinaka medija na oblikovanje identiteta, osobito ženskog identiteta, pri čemu je riječ o specifičnom djelovanju medija u socijalističkom društvenom uređenju Jugoslavije, te nakon njezina raspada, u tranzicijskoj Hrvatskoj. Ta je činjenica važna ne samo zato što od početka svoje praksu umjetnica uvodi specifičnu razliku koja locira feminizam u konkretne uvjete socijalističkog društvenog poretka, negirajući univerzalni esencijalni specifikum ženskog pogleda, nego i zato što razobličava procedure proizvodnje razlika i uključivanja i isključivanja u društvenom poretku koji je pretendirao na univerzalnu istinu ostvarenih klasnih radničkih prava. U tom smislu radovi Sanje Iveković redovito nisu o individualnom identitetu, nego o presjeku na kojem individualni identitet biva uhvaćen u mrežu razlika koje svaki društveni sustav producira na specifičan način.

Struktura (1976.) je rad koji se sastoji od deset fotografija iz novina i časopisa, pri čemu je svaka fotografija umnožena u deset primjeraka i nadopunjena jednim od deset rukom ispisanih natpisa. Način na koji su fotografije složene u serije kritički referira na modernistički idiom, to jest na klišej muškog slikarstva u kojem je u prvom planu istraživanje forme, uvodeći u modernističku strukturu slike medijske sadržaje vezane za prezentaciju žena. U radu Novi Zagreb (Ljudi iza prozora)

(1979.) umjetnica se koristi službenom fotografijom snimljenom za vrijeme posjete Josipa Broza Tita Zagrebu 1979. Na fotografiji modernističke zgrade umjetnica je obojila prozore iza kojih se nazire silueta ljudi koji promatraju prolazak Titovog automobila, premda je to zbog sigurnosnih razloga bilo zabranjeno. Na taj način slučajnost i ljudski faktor oblikuju strukturu u napetosti s modernističkom mrežom zgrade, ali i s ideologijskom strukturom projekta modernizma. Odnos arhitekture i društvene discipline i otpora u središtu je i njezina rada Kako smo rušili ogradu u Varšavskoj (2010.), zvučnoj instalaciji koja bilježi proteste protiv tajkunske izgradnje u središtu Zagreba.

Ivan Picelj (1924. – 2011.) jedan je od pionira geometrijske apstrakcije. Njegov rad vezujemo za grupu Exat 51 (1950 – 1956.) čiji je bio član i suosnivač, te uz međunarodni pokret i manifestaciju Nove tendencije (1961 – 1973.), čiji je bio grafički oblikovatelj, značajan protagonist i promotor. Na zasadama iskustava i ideja Exata 51 i Novih tendencija od sedamdesetih godina Picelj djeluje individualno, razdrađujući široko polje “umjetnosti konstruktivitičkog pristupa”. Umjetnikovo multidisciplinarno djelovanje očituje se kroz kontinuirana istraživanja mogućnosti “plastičke sinteze” unutar geometrijske apstrakcije. Na izložbi su pokazani radovi iz dvije autorove povijesne serije, te iz recentne serija Surface iz 2007. koja do sada nije pokazana u Zagrebu, a koja dosljedno razrađuje autorova plastička istraživanja forme kroz odnose pozitiva i negativa.

Serije CM iz 1964. i Remember (1979 – 80.) paradigmatski su primjeri autorova rada koji se strukturno realiziraju izdvajanjem nekoliko osnovnih grafičkih elementa čijim ponavljanjima i varijacijama nastaje optička struktura kao temeljni oblikovni princip djela. Nastala u vremenu Novih tendencija, serija CM varira temu kruga i kvadrata odražavajući načela strogo monoelementarne i numerički organizrane strukture koja izaziva optičke efekte unutar pravilog rastera plohe. Elemente ove serije Picelj kasnije kompjuterski razvija s Vladimirem Bonačićem. Multiplikaciji osnovne plastične jedinice grafička serija Remember dodaje tekstualni dio i izravne povijesne referencije gotovo agitatorske poetike grafičkog oblikovanja. Serija je hommage trima velikim pionirima avangarde – Mondrianu, Maljeviču i Rodčenku – začetnicima apstrakcije, čime autor trasira i genezu vlastitog umjetničkog kreda i ideološke pripadnosti. Izložba prikazuje i umjetnikov samizdat časopis a pokrenut 1962, koji se grafičkim i konceptualnim oblikovanjem zalagao za ideju “aktivne umjetnosti” bazirane na sudjelovanju i autonomiji. Do 1964. godine izdano je sedam brojeva, a uz samog Picelja pojedine brojeve realizirali su Vjenceslav Richter, Victor Vasarely, Getulio Alviani i Dimitrije Bašičević Mangelos.

Jedna od glavnih preokupacija Davida Maljkovića (r. 1973.) jest istraživanje povijesnog, kulturnog i teorijskog naslijeđa socijalističkog modernističkog projekta i mapiranje njegovih odnosa kao jednog od tzv. perifernih modernizama sa ‘zapadnim’ modernizmom. Maljkovićevi radovi evociraju modernizam kao nezavršeni projekt i dijagnosticiraju nemogućnost rekonstruiranja želje koja ga je pokretala. Prema se bave prošlošću, Maljkovićev pristup nije nostalgičan već utemeljuje prošlost kao živu, produktivnu, otvorenu budućnosti i riziku novih značenja.

Najnoviji ciklus radova Davida Maljkovića potaknut je istraživanjem povijesti i današnje sudbine nekad najznačajnije filmske kuće u Zagrebu, Jadran filma, u čijoj je produkciji i koprodukciji nastalo više od 800 filmova, uključujući i klasike hrvatske kimematografije. Prizvani kadrovi Davida Maljkovića (2010.) za polazišnu točku uzimaju jedan od najpoznatijih filmova nastalog u koprodukciji ove kuće: Proces Orsona Wellesa iz 1962, snimljenog po čuvenom Kafkinom romanu iz 1925.
Za izradu kolaža iz ovog ciklusa, Maljković je ulazio u trag lokacijama na kojima je snimljen film, te jukstapozicijom kadrova Zagreba iz ranih 1960-ih sa novonastalim situacijama, ponovo otvorio pitanje prošlosti, kako bi istražio njezine odjeke danas – kako u svakodnevnici, tako i u imaginaciji, samopromišljanju društva. Kao i kolaži, i filmska instalacija Prizvani kadrovi temelji se na jednom od kadrova Wellesovog filma, ključnoj sceni s Anthonyem Perkinsom na vrhu stepenica radničkog sveučilišta Moše Pijade. Maljkovićev film je međutim pretvoren u refleksivnu projekciju u prostor gledatelja. Bijelu projekciju naizgled strukturalističkog eksperimentalnog filma prati zvučni kolaž načinjen od isječaka Procesa – ‘prazni’ se kadrovi mogu vidjeti i kao metafora polaganog propadanja hrvatske filmske industrije od ranih 1990-ih.

Podrška:

Hrvatski audiovizualni centar
Hrvatski radio 3. program
SC Kultura promjene
Sprüth Magers Gallery Berlin/London
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture RH
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva