Izložba I love you, you pay my rent završni je prizor 4. čina Šangajskog bijenala, koji se pod naslovom Rehearsal sastoji od središnje izložbe i 5 činova koji se u dužem vremenskom razdoblju odvijaju na različitim lokacijama i u suradnji s različitim partnerima. 4. čin Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja u organizaciji kustoskog kolektiva WHW počeo je prezentacijom na bijenalu u Šangaju, pod naslovom Gernot Faber for WHW: An artist to rent (Šangaj, listopad 2010-siječanj 2011), nastavio se seminarom Slatke šezdesete: Pokreti i prostori (prosinac 2010, Galerija Nova), te završava izložbom I love you, you pay my rent.

Izložba I love you, you pay my rent predstavlja dvije umjetničke pozicije, Gernota Fabera i Igora Grubića, koje pristupaju pitanjima kulturalne memorije, reprezentacijskih klišeja, umjetničke autonomije i uloge i odgovornosti umjetnosti, u uvjetima u kojima važnost koju suvremenoj umjetnosti dodjeljuje neo-liberalni kapitalizam prijeti njezinu utapanju u ‘kreativnim industrijama’, a umjetničko tržište koje karakteriziraju kratkoročni i fleksibilni radni ugovori (ili još češće, njihov potpuni izostanak), rodna nejednakost i stalna potreba za novim ‘mladim snagama’ pokazuje se opasno naklonjenim najgorim aspiracijama ekonomske eksploatacije kasnog kapitalizma. Američki geograf i teoretičar duštva David Harvey specijalni status kulture kao robe dovodi u vezu s pojmom ‘monopolne rente’, preuzetim iz jezika političke ekonomije, i polazištem da se svaka renta temelji na monopolnoj moći privatnog vlasništva. Činjenice da su pojmovi ‘intelektualnog vlasništva’, kreativnosti, jedinstvenosti i autentičnosti na prvoj liniji fronte na kojoj suvremeni kapitalizam pregovara balans između kompetitivnih odnosa slobodnog tržišta i neometanog očuvanja monopolnih privilegija privatnog vlasništva, stavlja umjetničku prozivodnju u poziciju u kojoj vrednovanje estetskih značenja, autentičnosti i autonomiji nije dovoljno uporište za izmicanje logici kapitala. Izložba I love you, you pay my rent preuzima refren glazbenog hita britanskog pop-benda Pet Shop Boys Rent (1987) kao ironični komentar na paralele i podudarnosti između komodifikacije inter-personalnih odnosa u radnoj i privatnoj sferi i centralnosti pojma rente u suvremenom globalnom kapitalizmu.

Serijom radova Društvena odgovornost, sex i socijalizam! Igor Grubić otvara polje ‘seksualnog aktivizma’, te kao i u mnogim prethodnim radovima i akcijama, intervenira u javnom prostoru provocirajući slučajne prolaznike i prolaznice sučeljavajući ih s vlastitim predrasudama. U vrijeme nove konzervativnosti i njezina utjecaja na javni diskurs kroz naoko paradoksalnu, no vrlo efikasnu spregu sa stalnim rastom objektifikacije i komercijalizacije seksualnosti, Grubić se poziva na rad Wilhelma Reicha i film Dušana Makavejeva WR: Misterije organizma iz 1971, te serijom grafita i letcima ostavljenih pod brisačima automobila poziva na jačanje seksualne energije u društvu kao cjelini, na seks kao oslobođenje ljubavi i osvještavanje odgovornosti. Grubićeva video instalacija Bijelo, inspirirana umjetničkom praksom Antonia G. Lauera a.k.a. Tomislava Gotovca, te instalacija Socpop sex koja koristi erotske elemente pop-estetike ‘liberalnih’ 1980-ih, otvaraju pitanje značenja ‘seksualne revolucije’ danas. Direktnošću pristupa Grubić se odupire prevladavajućem cinizmu i inzistira na mogućnosti seksa da se odupre upadanju u zamku transgresije radi sebe same, i tako otvori prostor za istinsku transformaciju.

Instalacija Gernota Fabera On fire nastavak je projekta Gernot Faber for WHW: An artist to rent predstavljenog na 8. Šangajskom bijenalu Rehearsal. Kao odgovor na frustraciju paradoksalnom činjenicom da je danas kritičnost u središtu institucionalne djelatnosti i da i otvoreno ‘transgresivne’ kulturalne prakse pogoduju sistemskom zahtjevu za originalnošću i kreativnošću, te kao pokušaj izmicanja zahtjevima i zamkama reprezentacijske retorike velikih bijenalnih izložbi, za kineski kontekst izložbe u Šangaju WHW je iznajmio Gernota Fabera u ulozi agitatora za socijalističko samoupravljanje. No tko je Gernot Faber? Gernot Faber je umjetnik u šezdesetim godinama koji ‘na licu nosi masku svog lica tako da ljudi misle kako to nije on, nego netko tko se pretvara da je on’, izmišljeni lik njemačkog slikara, ‘figura bez pozadine’ koja igra različite uloge (galerista, vlasnika trgovine, psihoanalitičkog pacijenta, menadžera i osnivača banda Dead Brains), uvijek zadržavajući i ulogu umjetnika. Gernotom Faberom upravljaju umjetnici Lutz Krüger i Sebastian Reuss, a otjelovljuje ga Oliver Cole u svojstvu glumca-amatera. U svjetlu recentnih debata o pojačanoj legislativnoj i kreativnoj moći kustosa i institucija koja ugrožava autonomiju umjetnika, metoda iznamljivanja umjetnika otvara neugodna pitanja o procesima umjetničke proizvodnje, odnosima u svijetu umjetnosti i položaju umjetnosti u suvremenom društvu. Tko je kapitalist a tko radnik, tko upravlja metodama proizvodnje i distribucije, i kako se riješiti percepcije umjetnosti kao privilegiranog ‘kreativnog’ rada? Kao i u Šangaju, instalacija On fire polazi od stripa francuskog autora Jacquesa Tardija Le cri du peuple o Pariškoj komuni, no zadatak ‘agitacije’ u kontekstu suvremenog kineskog kapitalizma zamijenjen je refleksijom o pitanjima umjetničke autonomije i ‘evaluacije’ umjetnosti kao društvene prakse.

Izložba je dio projekta Slatke šezdesete koji istražuje skrivene teritorije revolucionarnog razdoblja 1960-ih, viđene iz suvremenih umjetničkih i teorijskih perspektiva.

Podrška:
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture RH
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva