Izložba Drugi svijet razmatra pojam višestrukih svjetova, mogućih, paralelnih, fikcijskih, željenih svjetova, svjetova drugačijih od onoga u kojemu živimo, onih u kojima se prošlost drugačije rasplela, a budućnost nije neopozivo određena sadašnjošću. No umjesto da se preda veličanju umjetnosti kao ugrožene enklave imaginacije i slobodne kreativnosti, Drugi svijet čvrsto se drži stvarnosti sadašnjosti, kojom vlada pesimistična dogma o neizbježnosti. Između neostvarenih mogućnosti koje proganjaju sadašnjost i stvarnih prijetnji koje bi mogle poništiti svaku zamislivu budućnost, izložba ističe činjenicu da je ovaj svijet u kojemu živimo, čiju međupovezanost cinično zagovara prvenstveno marketing telekomunikacijskih tvrtki, zapravo podijeljen i fragmentiran na mnoštvo svjetova, raslojenih na razne stupnjeve izrabljivanja i povlaštenosti, i raspršen u enklave identitetâ. Pojmu drugoga svijeta izložba se priklanja iz perspektive kritičkog ‘kognitivnog očuđenja’, blisko načinu na koji Darko Suvin, jedan od vodećih teoretičara znanstvene fantastike, predlaže interpretaciju postupaka radikalnog očuđenja unutar žanra znanstvene fantastike. Taj angažirani i očuđeni pogled stremi tome da neokolonijalističke i hegemonijske datosti neoliberalnog svijeta, njegove represivne društvene konstrukcije, deregulaciju uvjeta proizvodnje i klasne podjele sagledamo iz nove perspektive.

U svom radu Nevin Aladağ bavi se pitanjima života imigranata, bez potpadanja pod klišeje ‘sukoba kultura’ ili slavljenja multikulturalizma. Nevin Aladağ intervjuira Nevin Aladağ (2010.) je preformans i video koji se odvija u formi pitanja i odgovora, no nije jasno tko postavlja pitanja a tko odgovara; muški glumac uz istaknutu gestikulaciju odgovara na pitanja, ali ženskim glasom. Umjetnica je kroz duže vremensko razdoblje postavljala pitanja osobama s kojima je u bliskom privatnom ili profesionalnom kontaktu, temeljena na vlastitim interesima za osobu i teme kojima se općenito bavi, vođena znatiželjom, ali i željom za otvaranjem iskustvima koja se ne uklapaju nužno ili s lakoćom u njezin svjetonazor. Video Tamar Guimarães Canoas (2010.) odvija se u Casa das Canoas, kući koju je za sebe projektirao Oscar Niemeyer ranih 50-ih, i u to vrijeme bila je važan dio kulturne infrastrukture Rio de Janeira. Dekorom, kostimima i rekvizitima, rad se referira na nekoliko povijesnih perioda, propitujući trenutno raspoloženje kulturnog i ekonomskog optimizma u Brazilu (slično vjeri u progres i ekonomski razvoj iz 50-ih), i stavljajući ga u suodnos s potisnutim nasiljem vojne diktature (1964. do 1985.), i poznatim socijalnim razlikama u zemlji.

Referirajući se na činjenicu da je umjesto projekata stanovanja za mase, arhitektura modernizma u Brazilu uglavnom stvarala luksuzne objekte za bogate, u kojima je klasa sluga doživljavana kao ugrađeni dio mašine za uživanje, film s oprezom i samoironijom pristupa optimizmu današnjice, kao i ulozi kulturnih radnika u njemu. Interaktivna instalacija Daniela Knorra Lui & Morty (2002.) referira na treći zakon robotike Isaaca Asimova koji kaže: “Robot mora braniti svoju egzistenciju”. U vrijeme konstantne manipulacije strahom od neimaštine u svrhu postizanja poslušnosti srednje klase, tj. njenih ostataka, rad problematizira pojavu industrijalizacije prošnje, postavljajući pitanje na koji su način osnovne ljudske potrebe i prava u suodnosu sa rastućom robotizacijom u svijetu. Paradise City (2010) Chan-Kyong Parka izravno propituje nesreću kada su se za vrijeme Olimpijskih igara u Seoulu 1988, 22 radnice u gradu Anyangu ugušile u vatri, zaključane u tvorničkoj spavaonici. Namjera umjetnika bila je napraviti film koji se sastoji od stalnih improvizacija, prateći promjenjivost modernog korejskog grada.

Istražujući mjesta koje se bore sa prošlošću, kamera registrira događanja prateći odnos izmešu tradicije i modernosti. We Used to Call it: Moon! (2010/2011) Marka Tadića odražava autorovo zanimanje za produkciju imaginarnih, narativnih svjetova koje istražuju alteracije prošlosti i budućnosti. Serija referira na nekoliko SF klasika: Morelov izu Adolfa Bioy Casaresa i Od zemlje do mjeseca Julesa Vernea u kojem se spominju pojave i otkriće do tada nepoznatnog planeta – drugog mjeseca. Intervenirajući na starim i već korištenim svakodnevnim materijalima, poput privatnih notesa ili razglednica, autor istražuje kako je to otkriće moglo biti zabilježeno ili prešućeno u kolektivnom imaginariju. Arhiv varira disparatne prizore pozntanih turističkih odredišta, motive kičastih i sentimentalnih ilustracija u koje je motiv drugog mjeseca insertiran diskretno ali opsesivno, poigravajući se s granicom između fikcije i dokumentarnosti.

Serija događanja u Galeriji Nova dio je izložbe Drugi svijet koju WHW priprema za festival steirischer herbst u Grazu (23/9 – 16/10/2011)

Podrška:
Allianz fondacija
Erste fondacija
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba
ifa – Institut für Auslandsbeziehungen e.V.
Ministarstvo kulture RH
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva