Razgovor/performans Dore Garcie i Maa Mollone nadovezuje se na projekt Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije), niz izložbenih epizoda temeljenih na Zbirci Kontakt  i posvećenih umjetniku Mladenu Stilinoviću, koje su se odvijale u Zagrebu i Londonu 2016–2017. Na događaju će biti dostupna nedavno objavljena publikacija o projektu.

“Umjetnici svih zemalja, povucite se! Nemate što izgubiti osim svoje profesije!”. Parafrazirajući Marxov i Engelsov Komunistički manifest i njegovu viziju revolucionarne umjetnosti kao odbijanja buržoaskog načina rada i života, Allan Kaprow u eseju The Education of the Un-Artist (1971./72.) poručuje mladim umjetnicima da odustanu od stvaranja umjetnosti i prigrle život. Središnja osobina neumjetnika, prema Duchampu, njihova je fluidnost i „plazmatičnost“, drugim riječima, sposobnost da mijenjaju oblik i odupru se komodifkaciji. I za Duchampa i za Kaprowa neumjetnik predstavlja figuru otpora spekulativnom kapitalizmu.

U ovom razgovoru/performansu Dora Garcia i Mao Mollona skiciraju jedan novi neumjetnički manifest, promišljajući političku ekonomiju našeg vremena. Slijedeći feminističko-marksističku kritiku ljubavi, umjetnosti i rada kao buržoaskih konstrukata, Garcia i Mollona u manifestu se bave isprepletenostima, proturječjima i izbrisanim dijelovima iz dimenzija proizvodnje i reprodukcije. Predlažu komunističko razumijevanje umjetnosti, rada i ljubavi, kao autonomnih i oslobođenih prostora u kojima geste i privrženosti reproduciraju život u zajedničkom dobru.

Razgovor Garcie i Mollone ujedno je dijalog s iznimnim radom Mladena Stilinovića, u kojem se umjetnik kritički bavi tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam u jugoslavenskom društvu, kroz duhovite performanse i rad kojim razotkriva nadrealnost državne birokracije i tržišne ideologije u postsocijalističkoj tranziciji.

Prisilno uključenje Jugoslavije u globalnu kapitalističku ekonomiju uzrokovalo je znatan gospodarski pad, društvene fragmentacije i etničke napetosti, te dovelo do traumatičnih ratnih sukoba čije su posljedice i dalje opipljive. Stilinovićevo promišljanje uloge umjetnosti u vrijeme geopolitičke tranzicije dolazi u pravo vrijeme. Kakvi su to odnosi koje možemo uspostaviti između zajedničkog dobra i umjetničke prakse? Kako u današnje vrijeme razumjeti pojmove kao što su komunizam i drugarstvo na svim poljima, a posebno u umjetničkoj praksi? Što su to figure neotuđenog ne-umjetnika ili neotuđenog radnika – sliče li one jedna drugoj? Ako su u kapitalizmu ljubav i rad oblici ekstrakcije/produkcije vrijednosti, možemo li zamisliti drugačije koncepte rada i ljubavi, kao reprodukcije? Kako dovesti do odrasta umjetnosti, prihvaćanja reproduktivnog a ne proizvodnog okvira – održavanja, umjesto uporabne vrijednosti¹? Kako prijeći iz režima produktivnosti u režim kreativne lijenosti? Naposljetku, u Pohvali lijenosti Stilinović sugerira da autonomnost istočnoeuropskih umjetnika proizlazi iz njihove ‘nevidljivosti’ te nedostatka ‘razvijenog’ tržišno vođenog sustava privatnih galerija. Ako je bio u pravu, kakva bi bila ta institucija zajedničkog dobra, ni javna ni privatna, koja bi poticala autonomnost, solidarnost i održivost u svijetu umjetnosti?

Razgovor/performans Dore Garcíe i Maa Mollone nadovezuje se na projekt Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije), niz izložbenih epizoda temeljenih na Zbirci Kontakt i posvećenih umjetniku Mladenu Stilinoviću, što su se odvijale u Zagrebu i Londonu 2016–2017. Kustosice projekta bile su Što, kako i za koga / WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg i Emily Pethick u Londonu.

Razgovor/performans Dore García i Maa Mollone predstavlja „post-epizodu“ projekta, a na događanju će biti dostupna novo objavljena publikacija o projektu. Riječ je o izdanju koje obuhvaća opsežnu vizualnu dokumentaciju niza izložbi, uz novo naručene tekstove teoretičara i književnika Branislava Dimitrijevića, Miguela A. Lópeza, Oxane Timofejeve i Marine Vishmidt, te razgovor o nastajanju izložbe s kustosicama Ekaterinom Degot, Anom Janevski, Emily Pethick i Marion von Osten. Knjigu je objavio Sternberg press 2023. godine, a dizajnirao ju je Dejan Kršić.

Dora García je umjetnica i nastavnica koja živi i radi u Oslu u Norveškoj. Profesorica je na Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Oslu. Kao umjetnica, sudjelovala je na brojnim umjetničkim izložbama, uključujući Münster Sculpture Projects (2007.), Venecijanski bijenale (2011., 2013., 2015.), Bijenale u Sydneyu (2008.), Bijenale u São Paulu (2010.) i dOCUMENTA 13 (2012.). Radovi su joj većim dijelom performativni, a bave se pitanjima zajednice i individualnosti u suvremenom društvu, istraživanjem političkog potencijala rubne pozicije te odavanjem počasti ekscentričnim likovima i antijunacima. Oni su često u središtu njezinih filmskih projekata, poput The Deviant Majority (2010.), The Joycean Society (2013.), Segunda Vez (2018.) te trilogije Amor Rojo (u nastajanju) .

Massimiliano (Mao) Mollona je antropolog, pisac i filmski redatelj koji radi na Odsjeku za umjetnost (DAR) na Sveučilištu u Bologni. Specijalizirao se za ekonomsku i političku antropologiju te antropologiju umjetnosti. Bavi se projektima vezanim uz teme ekstraktivizma, klasne i radničke borbe, militantnu kinematografiju te umjetnost/zajedničko dobro. Jedan je od osnivača Instituta za radikalnu imaginaciju (IRI) i Laboratorija za urbano dobro (Atena).

Organizatori: Zbirka Kontakt i Što, kako i za koga / WHW
Podrška: Zbirka Kontakt, ERSTE Foundation i Erste Group Bank AG

¹Pojam korisne umjetnosti reproducira za kapitalizam svojstveno poimanje vremenske hitnosti, njegovu kvantificirajuću logiku i protestantski moral.