Izložba Brioni – pokušaj prizivanja mrtvih: Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås s Paulom Kupelwieserom i Josipom Brozom Titom nastavak je dugotrajne suradnje kustosica Ane Kovačić i Lee Vene s umjetnicima Behzadom Khosravijem Noorijem i Magnusom Bärtåsom, koji su se u svojem radu često bavili istraživanjima povezanima s (post)jugoslavenskim kontekstom. Ova izložba, nastala u koprodukciji kustoskog i umjetničkog tima izložbe i WHW-a, predstavlja novonastalu umjetničku instalaciju koja je inspirirana burnom poviješću Brijuna.

U filmu, koji čini centralnu točku ovog rada i prostorne instalacije, Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås sučeljavaju dvije povijesne ličnosti koje su dijelile opsesiju Brijunima: Paula Kupelwiesera i Josipa Broza Tita. Obojica su proveli velik dio svojih života na Brijunima drastično transformirajući krajolik otoka, ali i njegovu faunu. Paul Kupelwieser, austrijski industrijalac, kupuje malarično otočje Brijuni 1893. s idejom razvijanja elitnog turističkog resorta i lječilišta te uz pomoć znanstvenika Roberta Kocha iskorjenjuje malariju, potpuno mijenjajući krajobraz Brijuna. S druge strane, Josip Broz Tito, koji na Brijune dolazi nekih pola stoljeća kasnije, ovo otočje tretira kao geopolitičku realizaciju Pokreta nesvrstanih te ono dobiva važnu ulogu u formiranju međunarodnih kulturnih i političkih veza i postaje pozornica za brojna društvena i politička događanja koja su u fokusu kolaža koji također čine širu izložbenu cjelinu.

Prema popisu sastavljenom u srpnju 1977., na Brijunima je bilo više od tisuću životinja, među kojima su bili i tigrovi, orangutani, nojevi, žirafe, zebre, slonovi, deve, kozorozi, antilope, gazele, ljame, tuljani, plamenci, grizliji, tibetanski medvjedi i činčile. Prostor Brijuna od početka 20. stoljeća pomno je kultiviran i kolonijaliziran kao mjesto egzotične oaze i elitnog turizma te kasnije i kao politički projekt koji utopijski oživljava ideje Pokreta nesvrstanih. Umjetnici odlučuju, kao u metodi nekromancije, prizvati duhove Kupelwiesera i Tita kako bi se suočila dva refleksivna pogleda na Brijune. Za obojicu su Brijuni bili životni projekt pun taštine i grandioznih ideja.

Njihova naracija i reminiscencija upotpunjene su arhivskim materijalom koji demonstrira povijest Brijuna, ali i aktualnim snimkama prirodnog okoliša Brijuna u kojem se još uvijek nalazi mnoštvo egzotičnih životinja, iako u znatno manjem broju nego u otočko „zlatno doba”. U crno-bijelom filmu glasovi i pojave mrtvih aktera organski se stapaju s ostalim vizualnim materijalom naglašavajući njihovu neraskidivu vezu s otokom. Također, paralelno s njima promatramo nijemi suživot životinja koje još uvijek nastanjuju Brijune i onih koji se nalaze u velikim staklenim vitrinama, zauvijek sačuvane za oči brojnih turista koji posjećuju brijunski muzej. Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås poseban fokus stavljaju na odnos dvaju glavnih protagonista prema živom svijetu otoka (životinjama, biljkama i generalno gledajući otočnom pejzažu). Ukroćene životinje koje dijele stanište koje zasigurno ne bi dijelile u svijetu izvan otoka te kontroliran i modificiran krajolik promatraju se kao oblici iskazivanja kolonijalne moći. Menažerije, kavezi, hotelski kompleksi i tereni za golf samo su neki od primjera komodifikacije i upravljanja otokom. Međutim, obojica aktera istodobno se veoma intimno i gotovo ranjivo identificiraju s otočjem i reflektiraju vlastitu opsesiju prirodom i živim bićima koja ga nastanjuju. Upravo ta dva ranjiva monologa osoba koje su dobile priliku pogledati „unazad” čine velik dio naracije filma, na kraju noseći i sam film.

Prostor galerije postao je interludij koji vodi do filma kao kulminacije rada, nenametljivo nudeći detalje povijesne građe, dijelove memorabilija, boje i materijale koji nas asociraju na nekadašnji sjaj ovog otočja u periodima. Dok se film temelji na narativnim strategijama esejističkog filma, ostatak izložbe kombinira općepoznate priče o otočju, ali i one intimnije, poput razglednica slanih s Brijuna. Te se razglednice u ovom kontekstu predstavljaju kao mogućnosti da se ljudi koji su tada ondje boravili predstave društvu kao visoka buržoazija i ujedno time jačaju svoje kontakte i veze. Kasnije se te društvene veze lagano preobražavaju u one političke, o čemu svjedoči velika stilizirana karta na zidu koja uzima jedan povijesni fenomen poput Brijuna te ga stavlja u širi kontekst, u ovom slučaju onaj sa zemljama članicama Pokreta nesvrstanih i ljudima iz političkog svijeta.

Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås pozivaju nas da iznova razmotrimo kompleksnu i konfliktnu povijest Brijuna, neočekivano isprepletene suživote Kupelwiesera i Tita te ljudsku potrebu za dominacijom nad prirodom koja rezultira začudnom transformacijom ekosustava.

U filmu Josipa Broza Tita utjelovljuje Vilim Matula, a Paula Kupelwiesera Günter Franzmeier.

Razgovor je dio diskurzivnog i filmskog programa Brinući jedni za druge, radikalne politike brižnosti kojega provodi WHW.

Program podržavaju:
Grad Zagreb
Hrvatski audiovizualni centar (HAVC)
Iaspis
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Zaklada Kultura nova