Izvedbeni tereni za afektivne klonove

Izvedbe: 21., 22., 24., 25., i 26. svibnja 2021. od 18 – 20h

Marko Gutić Mižimakov u suradnji s Lanom Hosni, Sonjom Pregrad, Nikom Pećarinom te Acurata2 i LanAcurataG8, Svetlana3 i Ona6, MarQ8.1 i MitchG8
Kustosica: Ana Dević/WHW

Izvedbeni tereni za afektivne klonove je izvedbeno-izložbeni projekt koji Marko Gutić Mižimakov realizira u suradnji s Lanom Hosni, Sonjom Pregrad i Nikom Pećarinom te klonovima Acurata2 i LalacurataG8, Svetlana3 i Ona6, MitchG8 i MarQ8.1. Projekt se bavi suodnosom tijela izvođačica i njihovih digitalnih inačica - klonova s kojima u fizičkom prostoru udovoljavaju potrebi za pažnjom i osjetilnim. Tematizirajući zajedništvo kroz igre razmjene među sudionicama, njihovim klonovima i publikom procesuiraju se različiti aspekti suradnje u kontekstu umjetničke produkcije. Klonovi se razmatraju kao kopije, replike, surogati, duplikati - animirane figure izvedivih simulakruma živućih organizama, oblikovanih prema želji kako možemo biti viđeni od strane drugih. Njihova kreacija ne iscrpljuje se u dopadljivim tehnološkim mogućnostima reprodukcije sebstva, već se obraća stvarnosti prekarnih uvjeta rada i izmorenosti. Potrebu da se dupliciramo kako bi udovoljili zahtjevima koje kapital stavlja na naše limitirane resurse ‘kloniranje’ pretvara u mogućnost za kultiviranje empatije. Time izvedba nastaje kroz dijeljeni afektivni rad u obliku brižnosti i međusobne podrške dijalogom fizičkih gesti, zvuka daha i kretanja tijela izvođačica i njihovih treperavih, digitalnih utjelovljenja materijaliziranih na projekcijama i screenovima. Koreografija izvođačica i klonova u ranijim projektima činila je granice između opipljivog i neopipljivog poroznim. Nastavljajući ranija iskustva, specifičnost ove izvedbe je meditativna dugotrajnost sukladna procesima stvaranja i rastakanja kolektiviteta, pregovaranjima naših supostojanja u limitiranom prostoru galerije. U njezinu institucionalnu memoriju i simbolički status, protagonisti se upisuju ne/materijalnim i prolaznim gestama: pogledom i dahom, pozicijama i konstelacijama njihovih tijela, kožom, treptanjem pixela, dodirima svjetla, zvuka i tijela. Imaginarij tih odnosa kroz institucionalni kontekst, adresira aktualno zasićenje digitalnim okruženjem i sužavanjem te naposljetku gubljenjem dostupnih prostora socijalnosti.

Izvedbeni tereni za afektivne klonove uspostavljaju društvenu koreografiju iniciranjem rituala zajedništva kojim se sadašnji trenutak nastoji integrirati i stabilizirati. Pregovarajući proces gradnje kolektiviteta utjelovljenjem, ove izvedbe šire međuprostore koje možemo nakratko nastaniti i bivati (s) drugim. U tim prostorima usporavajući, kroz nalete nježnosti, libidonoznog poleta i međusobne podrške zajedno drugujemo te se suočavamo s izgubljenim i nedostupnim. Zato što je «riječ o izvedbi a ne 'golom' životu» taj afektivni rad je, kako ističe autor, artificijelan, no tim više važan jer on svaku izvedbu čini probom kojom kontinuirano iskušavamo granice i mogućnosti kreiranja fiktivnih, stvarnih te prijeko potrebnih zajednica unutar i izvan galerijske bijele kocke.
Izvedba u Galeriji Nova nastavlja se na seriju izvedbeno-suradničkih projekata koje je inicirao Marko Gutić Mižimakov: Affective Clones & Whatever They Want (Ana Jelušić, Ivana Rončević, Ana3, AnaG8, Ivana2 i IvanaG8, Marko2 i MarkoG8), 2018., Iz tužnog u ono koje se kreće, (Nika Pećarina, MarQ2 i MitchG8), 2019. i Thank You for Being Here With Me, (Karen Nhea Nielsen, LilySlava8 i AmpersandG8), 2020.

Biografije sudionica:

Marko Gutić Mižimakov (r. 1992.) bavi se izvedbom i izvedbenošću, animacijom, tekstom i ponekad zvukom. Njeguje kvir optimizam kroz suradnje s drugim umjetnicama i prijateljima. U recentoj praksi istražuje bliskost draga i slika sintetiziranih strojnim učenjem. Živi i djeluje u Zagrebu gdje je nakon završetka diplomskog studija Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti, 2018. pokrenuo projekt Čvorište (The Hub) u sklopu GMK.

Lana Hosni (1989.) je plesna umjentica sa prebivalištem u Zagrebu. Surađuje sa autorima_cama i izvođačima_cama iz polja plesa, glazbe, novih medija te hibridnih formata i nedeklariranih praksi. Istražuje potencijale glasa, a sve više ju zanima tema užitka. Puše u školjke i voli koze.

Sonja Pregrad (1980.) je autorica, izvođačica, pedagoginja i organizatorica. Bavi se i/materijalnošću i objektnošću plesa i koreografijom odnosa. Ples osjeća kao kontekstualiziranu i relacijsku gestu. Zajedno sa drugima stvara haptičke koreografije, izvedbe-okoliše, sinestetska tijela te druge vrste afektivnih pre/do/ne/govora.

Nika Pećarina (1992.) živi, radi i uči u Zagrebu. Završio je diplomski studij Novih medija (ALU). Bavi se audiovizualnim i izvedbenim umjetnostima, keramikom, poezijom, psima i težnjom ka subjektivnom dobru koje je u recipročnom odnosu s praksama zamišljanja i specifičnostima stvaralačkih interesa. Obraća pažnju na spolnost, predmetnost i pretvorbu tvari, tj. odnos rada i prirode, zatim razlikovnost medija i njihove učinke, mjeru, oblik i vidljivo, glatkoću, nježnost i maleno.

Hvala: Ana Jelušić i Ivana Rončević, Jasen Vodenica, Dora Fodor, Nicole Hewitt, Curio Kitheca, Vida Guzmić

U sklopu projekta realiziran je umjetnički video Dečki koji baš nisu Marka Gutića Mižimakova i Nike Pećarine koji je dio WHW serije filmsko-diskurzivnog programa To je stvar brige, razgovor o stablima.
Ovaj program je organiziran kao dio suradničkog projekta Communities of Learning, Bridging the Gap of Isolation kojeg je inicirao WHW a podržava ga fond Culture of Solidarity Europske kulturne fondacije.

Program podržavaju:
Grad Zagreb
Europska kulturna fondacija
Hrvatski audiovizualni centar
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Zaklada Kultura nova